Jednom sv. Augustin reče da „vrijeme i nije drugo doli rastezanje same duše“. Misijski život je siromašan, običan i jednostavan, ali nevjerojatno intenzivan. Možda baš zato Bog tako često dobije priliku da rastegne naše duše, promijeni naše misli i proširi naše srce.
Od srca vam svima želim sretan i blagoslovljen Božić, radost suživota i odrastanja s djetetom Isusom, koje će se i ove godine roditi u nedostojnoj štalici našeg života.
Kako vam zahvaliti za sve molitve, brigu, kako odgovoriti na vašu želju da nas mislima i predodžbama barem nakratko posjetite u našoj misiji. Da vam pišem o egzotičnim krajolicima, ljudima, sombreru, chichi i fiestama, prevarila bih vas… jer bih prešutjela ono najvažnije – Ljubav koja mijenja živote. Promijenila je i mene. I zato ću vam ovoga puta u nekoliko običnih priča o vlastitoj svakodnevici pisati o odnosu Boga i čovjeka, o zaljubljenosti, susretima, promjenama i čežnji...
Jednom sv. Augustin reče da „vrijeme i nije drugo doli rastezanje same duše“. Misijski život je siromašan, običan i jednostavan, ali nevjerojatno intenzivan. Možda baš zato Bog tako često dobije priliku da rastegne naše duše, promijeni naše misli i proširi naše srce.
Od srca vam svima želim sretan i blagoslovljen Božić, radost suživota i odrastanja s djetetom Isusom, koje će se i ove godine roditi u nedostojnoj štalici našeg života.
Primite blagoslov cijele zajednice i puno pozdrava iz Ekvadora,
Sanda
Tko kaže da nema sira (o Providnosti) - Lk 12, 22-31
Naša zajednica Cristo Misionero Orante živi samo od providnosti i donacija, što znači da nema stalnih prihoda. Centar u Oyacotu je prilično velik, baš kao i troškovi, i dovoljno je reći da se tijekom školske godine dnevno kod nas hrani oko 160 osoba. Ovisno o okolnostima, postoje razdoblja kad imamo dovoljno novca (tada koristimo priliku za gradnju i uređenje), kada imamo malo manje i kada imamo – najmanje. Baš u jednom od tih „najmanjih“ vremena stigle su djevojke s praznika u internat, njih više od dvadeset.
Trebalo je dakle napraviti večeru za četrdesetak ljudi i nas nekolicina starijih odlučila je iznenaditi ostale i zamijesiti punjene pogače. Kad smo došli otprilike do pola, shvatili smo da nam predviđena količina namirnica – posebno sira neće biti dovoljna. Uz dozvolu s. Lenke uzeli smo i posljednji sir iz smočnice i nastavili posao. Htjeli smo obradovati zajednicu, ali s druge strane mučila nas je odgovornost, jer je bio utorak, a znali smo (i mi i sestra Lenka) da smo potrošili tjednu zalihu, koja mora izdržati do petka. Što ćemo doručkovati ostale dane?
Pa ipak, veselo smo, uz puno šale večerali i malo - pomalo zaboravili na sir koji nas je mučio. Sljedećeg dana na ručku sestra koja je sa mnom spremala večeru nasmiješeno mi je rekla: „Sanda, sjećaš li se samo koliko smo jučer brinuli? Danas je bila u posjeti jedna gospođa. Donijela nam je kolače, voće i veeeliki sir!“. Bog je velik u tako jednostavnim stvarima i to ga čini nenadmašnim učiteljem. A meni više vrijedi jedan sir u mojem vlastitom životu, nego sva darovana bogatstva o kojima pišu biografije svetaca.
Vjera – nevjera (o usponima i padovima) - Iv 12, 24-26
Odmah na početku boravka u Ekvadoru imali smo duhovne vježbe. Nismo se još snalazili u samostanskom životu, teško smo komunicirali na španjolskom, sve je oko nas bilo novo i neobično. Bilo je jasno da se trebamo – prilagoditi. Vježbe u šutnji zahtijevale su da se podijelimo u grupe - i svaka je grupa dobila raspored dnevnih zadataka, kako bi život mogao normalno funkcionirati. Dva dana nakon primanja misijskog križa, moja grupa trebala je pripremiti Sv. Misu, posebno prinos darova.
U to vrijeme razmatrali smo poziv jednog kineskog kardinala tamošnjim svećenicima i redovnicima da budu spremni na potpuno predanje Bogu, što uključuje spremnost na žrtvu, pa čak i mučeništvo. Pod dojmom tih riječi, ali i primanja misijskog križa, sestre iz grupe jednoglasno su odlučile da je najprikladniji dar za Misu prikazanje života dvije volonterke, Yadire i mene.
I baš dok su mi se po glavi vrtjele sve sumnje ovog svijeta, jesam li ja uopće spremna na takav korak, zadesila me još jedna „radosna“ vijest – prinijeti darove ovdje zapravo znači plesati pred svima usred crkve obučen u neki prigodni kostim i pritom rukama i kretnjama objašnjavati riječi pjesme. Šale li se to oni sa mnom? Znaju li koliko imam godina, ponosa, koliko sijedih pramenova? Čemu uopće te djetinjaste koreografije, mahanje rukama… pa nismo gluhonijemi! E, sad je definitivno bilo jasno da – nisam spremna!
Jedino što mi je u tom trenutku bilo više neugodno od pomisli na smiješne plesove, bilo je reći pred zajednicom – NEĆU! Znala sam da bi me taj „neću“ zauvijek obilježio i zatvorio moje ionako previše oprezno srce. Trebalo se - prilagoditi. Nije mi preostalo drugo, nego prionuti na cjelodnevno vježbanje, naravno preko volje. Navečer su me, opet preko volje, obukli u indijanski poncho i krenuli smo teškim korakom na Misu.
U trenutku kad smo pred svima, velikima i malima - od kojih su neki moji učenici - trebali započeti plesati, u trenutku kad smo ustali i učinili prvi korak ka tom simboličnom prinosu svojeg života Bogu pregazivši vlastiti ponos… obuzela me odjednom tolika radost, da se više nisam mogla prestati smijati. Živo sam osjećala kako iz moje nutrine padaju teški i hrđavi oklopi, kako se ruše predrasude. I bila sam u tom djetinjastom plesu sretna i slobodna, znajući da sam dijete Božje. Znajući da sam toga dana prekoračila svoje granice.
Zadnjeg dana duhovnih vježbi razmatrali smo posljednju večeru. Tri sestre su na misi prinijele dar svoje poniznosti i služenja – svakoj od nas skinule su cipele, oprale i poljubile noge. Taj velikodušni i radikalni čin nasljedovanja Krista, probudio je u meni divljenje i osjećaj nedostojnosti. Sestre su mi u tom trenutku bile uzor. Shvatila sam koliki je dar biti iznutra spreman na služenje, na žrtvu, na vlastito poniženje za uzvišenje drugoga, pa čak i bližnjega.
A Krist nas nedvosmisleno poziva da tom ljubavlju ljubimo ne samo bližnjega, nego i neprijatelja! Osjećala sam se posramljeno, slabo i grešno. Osjećala sam da svom svojom težinom padam na ispitu kršćanske zrelosti. Možda sam plesom prekoračila svoje granice, ali sam znala da ću još dugo morati koračati da budem spremna prignuti glavu i poljubiti noge neprijatelju.
Nekoliko mjeseci kasnije sjedili smo u samostanskoj blagovaonici. Osjećalo se u zraku neko čudno raspoloženje. Tog jutra sestre ekvatorijanke su pronašle kosu obješenu na stabla našeg voćnjaka i odmah se uznemirile pomislivši na bačene uroke indijanskih vračeva. Brzo su iz kapelice uzele blagoslovljenu sol i uz duboku molitvu počele posipati sol i štapom sakupljati kosu. Njihov strah je postao jači, a molitva žarkija kad je vreću kose trebalo baciti u smeće. Još pod dojmom, ispričale su nam priču za doručkom. I malo, pomalo, mogle su odahnuti, jer je istina bila sljedeća: u našem internatu naime žive djevojke rođene u Amazonskoj prašumi.
One su pripadnici indijanskog plemena Šuar i sa sobom nose mnoga tradicionalna vjerovanja. Kako su se večer ranije ošišale, vjerujući da će to poboljšati urod voća, objesile su svu ošišanu kosu o stabla. Nastao je opći smijeh i zadovoljstvo kad su sestre shvatile da nije bilo uroka i da je strah bio uzaludan. Uozbiljivši se, pitala sam ih: Vi zaista vjerujete u vradžbine? Odgovorile su mi, pomalo postiđeno: Ne vjerujemo, ali znaš, ipak za svaki slučaj… bolje je baciti blagoslovljenu sol! U njihovom pogledu na moju ravnodušnost prema vračanju ocrtavalo se ono isto divljenje, onaj isti osjećaj nedostojnosti, kao onoga dana nakon pranja nogu. Samo su ovoga puta uloge bile izmijenjene.
Ljepota zajedničkog života leži u tome, što jedni drugima možemo pokazati da je moguće i jednostavno čak i ono što nam se ponekad u osamljenosti čini – nedohvatljivo. Tražiti uzore u tuđim trenucima svetosti i ne znači drugo, nego slušati kako nam Bog kroz njih progovara. A otvorimo li uši da čujemo njegov glas i sami smo krenuli putem – svetosti!
Izvadit ću iz tebe srce kameno (o sudbinama) Lk 6, 37-38
Biti misionar u početku uvijek znači biti stranac. Pomažeš im i trebaju te, ali ti zapravo puno ne vjeruju. Kroz povijest uostalom nije teško naći uzroke nepovjerenja. Prvi korak u mojem misijskom životu zato je bio – prihvatiti: različite običaje, navike, razmišljanja, moral... odbaciti svoj dosadašnji život kao mjerilo i prihvatiti novu realnost.
Nakon početne nevjerice, ubrzo sam se prestala čuditi – majkama koje su umrle prije 30. od alkoholizma i ostavile petero nezbrinute djece, lopovima koji vlastitu djecu uče tajnama obiteljskog zanata, ali ih ne žele upisati u školu, muževima koji kada im ljubavnica treba roditi odsele na mjesec dana od kuće 'da joj pomognu poslije poroda' a zatim se vrate u obitelj, djeci koja su od 2. godine života ostajala cijeli dan sama kod kuće… u svoj svojoj ljudskoj nemoći, čovjek spoznaje da je njegovo samo da ljubi, moli i radi. Sljedeći korak je prestati željeti – razumjeti. Zamijeniti pitanje "Kako je moguće da se to događa?" pitanjem "Kako mogu pomoći?". I na kraju, ostaje ono najteže – promijeniti se iznutra i prestati suditi ljudske sudbine...
U selu je umirala jedna žena od 60 godina. Njezina kći došla je predvečer u naš samostan s bebom u naručju i pozvala nas da dođemo moliti, jer nije bila sigurna da će joj majka dočekati jutro i dolazak svećenika. Poslali su jednu iskusnu sestru u pastoralu bolesnika i mene. Putem sam saznala da žena umire od ciroze jetre, jer je čitav život bila ovisnica o alkoholu. Prvo što sam u tom trenutku pomislila, Bože, kakva je to neodgovorna majka? Zar nije sramota za jednu ženu da umire od ciroze? Pa ipak, u dubini srca znala sam da nije vrijeme za takve misli, već za molitvu, iskrenu i predanu.
Bilo je to prvi puta da su me seljani pustili u kuću. Uveli su nas u jednu sobicu u kojoj je ležala bolesnica. Krevet, stolica i jedan mali drveni stol bili su svo njezino bogatstvo. Mnoštvo prljavštine i razbacane stvari zaokupile su moju pažnju možda i više od golih zidova i jednostavnog krova od valovite ploče. Siromaštvo je bilo svuda oko nas, a bili smo u jednoj od boljih kuća u selu. Uz krevet su bile sve generacije – dvije uplakane kćeri i mnoštvo unuka. Muškarci su u pokrajnjoj sobici gledali televiziju i povremeno je do nas dopirao njihov glasan smijeh.
Tada mi se pogled sreo s dvoje bolesnih, ugaslih, žutih i tužnih očiju. Smrt je kucala na vrata i naša molitva je bila zadnje svijetlo nade. U tom pogledu preda mnom, strankinjom, izlila se cijela duša, sve uspomene života i duboko kajanje. Po tom sam ju pogledu zavoljela. Čitali smo Sveto pismo, molili i pjevali, ali žena više nije puno toga razumjela. Na kraju smo ju obukli, pomogli da nakratko ustane i blagoslovili. Rastali smo se potreseni, u dubokoj vjeri da će joj Bog oprostiti. Ako je tako, tko sam ja da joj sudim? Toga dana, više nego ikada do tada, osjetila sam ljepotu života u službi Božjeg milosrđa.