Dragi zdenčani, prijatelji, kumovi, suradnici, volonteri...
Prošao je mjesec dana mog boravka u Ekvadoru, a imam osjećaj kao da sam tu puno, puno više. Odakle da počnem? Dosta toga sam do sada vidjela, proživjela, upoznala, naučila. Živimo u zajednici Krist misionar molitelj, s 10 časnih sestara. Zajednica postoji već 10 godina, a osnovala ju je naša s. Lenka Ćović, porijeklom iz Srinjina kraj Splita. Njena priča me se jako dojmila, samim tim što je kao misionar u Ekvadoru čak 25 godina! Samostan, prostorije škole, vrtića i internata nalaze se na jednom dosta izoliranom području gdje prebivaju uglavnom Indijanci. Od glavnog grada Quita treba nam više od pola sata vožnje
S glavne ceste skreće se u mjesto San Francisco de Oyacoto (samo nemojte misliti da smo u onom San Franciscu!). Prestaje asfaltirana cesta i počinje pješčani put... Sve je puno pijeska i prašine koja se diže kad prođe neko auto. Cipele i hlače vam neće ostati čiste ako želite otići u šetnju. Nalazimo se na nadmorskoj visini od nekih 2500 metara. Naselje je razbacano po okolnim brdima.
Kukuruz koji se ovdje inače dosta uzgaja je u ovo doba godine osušen. Sve je suho. Klima je jako ugodna za život; sada je ljeto i nema kiše. Jedina razlika je ta što zimi pada kiša, a temperatura je uvijek oko 20 stupnjeva. Noći i jutra su malo hladnija. Otkad smo ovdje, uglavnom je oblačno, a samo jednom je pala kiša (ako se to može tako nazvat). U našem vrtu dosta toga uspijeva: banane, mandarine, povrće, cvijeće... Od životinja imamo svinju, 100 pilića, i 45 kunića. Voda se dosta troši na kuhanje, za biljke, za pranje tako da nema uvijek tople vode za kupanje. Na sve se dosta pazi. Ostaci hrane se koriste za kompost i za životinje.
Sestre su jako mlade (od 25 do 35 godina), tako da smo u društvu sa vršnjakinjama. Zaista je poseban doživljaj biti s njima i gledati ih kako međusobno funkcioniraju. Fascinira me njihov trud, zalaganje, pomoć u svemu, uslužnost, pristojnost, velikodušnost, marljivost, poniznost i neprestani osmijeh na licu. Kad sam tek došla, zbog promjene klime, dobila sam upalu sinusa. Dvije sestre su cijelo vrijeme dolazile u moju sobu, ujutro i navečer, davale mi njihov domaći, prirodni lijek, i molile krunicu za moje zdravlje. Tu brigu i želju za ozdravljenjem neću nikada zaboraviti.
Sestra Lenka je u ovom siromašnom kraju otvorila školu, vrtić i internat za svu djecu i mlade koji se inače ne bi imali gdje školovati. Ovih dana počele su nam dolaziti cure iz svih krajeva zemlje, koje će ovdje bit u internatu, školovat se i odgajat za bolju budućnost. A kad uskoro počnu škola i vrtić, svaki dan ćemo biti okruženi sa oko 150 djece! Pošto su sada praznici, nema nikoga od njih i još nismo osjetili taj život. Ali i sada ima puno posla. Pripreme su u tijeku.
Dan počinje ranom molitvom u kapelici. Njihove molitve časoslova su dosta kreativnije i veselije. Puno se pjeva i izriče osobnih molitava. Mole za puno ljudi. Svaka aktivnost (molitva, jelo, ustajanje, sastanci) se oglašava sa jednim zvoncem. Ovdje nema potrebe za mobitelom. Sve je tako jednostavno. Tu i tamo se čuje neki avion ili susjedi slušaju malo glasnije radio. Svaka sestra i kuha, i pere, i čisti... Postoji jedan red koji se poštuje. I nitko ne gleda tko je više napravio, a tko manje. Svaka će priskočiti u pomoć kada je potrebno. Jako su vrijedne i znaju puno toga. Rade čak i muške poslove. Stvarno sam oduševljena.
Hrana je skoro ista (možda zato sto je s. Lenka iz Hrvatske!), osim što je riža u svakom obroku, za doručak, ručak i večeru. Probala sam banane na sve načine - od sirovih, pečenih, friganih, pa do kuhanih. One su kao prilog uz glavno jelo. Kuha se i jede dosta zdravo, ima puno juhe, povrća, salate... A iza ručka, turska kava, koja se najprije samelje :) Sve se dijeli sestrinski, i pazi se da svi dobiju jednako. Nema nikakvog razbacivanja; hrana koja se ne pojede u jednom obroku, jede se u drugom.
Ljudi su jako srdačni, i običaj je kad nekog prvi put upoznaš, da ga zagrliš i poljubiš. A onda tako i svaki sljedeći put. Zanimljive su sv. Mise u ovim malim indijanskim selima. Svećenik još nije došao točno na vrijeme, pa naše sestre, između ostalog, moraju animirat župljane pjesmama ili pričom, da ne odu kućama. Ali ljudi stvarno slušaju sve što im one govore i pjevaju isto tako bez problema. Tu i tamo dođe neki pas i zavali se između klupa, žene sa malom djecom u zavežljajima na leđima, starije žene u tradicionalnim nošnjama i sa šalovima na glavi... Neobičan prizor.
Pošto su svi muzikalni, i dosta se pjeva na misama, imaju svoje instrumente (razne šuškalice i udaraljke), nije ništa čudno da djeca sviraju i pjevaju. Svećenik drži propovijed svaki put, ne samo nedjeljom, i to tako da se spusti s oltara, i normalno razgovara sa župljanima, postavlja pitanja, oni odgovaraju. Pružanje znaka mira je isto posebno, jer skoro svi izađu iz svojih klupa, prilaze drugima, rukuju se, grle i ljube. Sada su biskupi , zbog svinjske gripe, dali svećenicima obavijest da se hostija prima samo na ruku, i da se kod znaka mira isto daje samo ruka.
Kad prolazimo našom cestom do samostana, gledam kako izgleda okoliš. Dosta je prljavo, sve je puno smeća, kuće su male, neke bez prozora, roba se pere na ruke ispred kuće, i suši čak po prozorima. Kaže s. Lenka da je unutrašnjost kuće još gora. Ljudi su uglavnom ispred, ili su oko životinja ili nešto drugo rade. Djeca su polugola, prljava; zabavljaju se kako znaju. Ima puno siromašnih, ali ne samo u ovom kraju, nego u cijelom Ekvadoru. Naslušala sam se strašnih priča, posebno o tome kako se zlostavljaju mala djeca, i izrabljuju zbog novca.
Kad odemo u grad, normalan prizor je na cesti vidjeti jako puno ljudi koji prodaju slatkiše, voće, sladolede, vodu, razne predmete, novine... Žene tako rade sa svojom malom djecom, a ima i djece koja sama prodaju na ulici. Zamislite da ste cijeli dan na suncu, idete od auta do auta, prodajete nešto, sve oko vas puno dima od tog silnog prometa, i tu čak i jedete sa svojim djetetom!
Ovdje je dosta popularan nogomet i odbojka, tako da se naše susjede, posebno nedjeljom popodne, može vidjeti kako igraju ispred svojih kuća. Nedjelja je dan za veliku kupovinu. Sve trgovine su otvorene, i to cijeli dan. U našoj župi je sv. Misa u nedjelju ujutro u 7 sati! Jer kasnije odlaze u kupovinu, a popodne se rekreiraju. Naše sestre sve rade u župi, imaju kateheze za mlade, pripremaju ih za sakramente, čiste crkvu, brinu se za pjevanje i čitanja... Sve je na njima. Svećenik dođe, održi Misu i ode.
Inače, imale smo u zajednici jednu duhovnu obnovu, pod nazivom: “Gospodine, kamo da idemo, ti imaš riječi života vječnoga?!” Tu obnovu nam je držao svećenik iz Italije, a i on je ovdje dosta dugo, oko 30 godina. Bilo je dosta intenzivno i u šutnji. Posebno me dojmila jedna Pavlova rečenica iz 2 Kor 5, 17: “Dakle, jeli tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!” Svi se moramo stalno pitati da li se mijenjamo i koliko se mijenjamo otkad je centar našeg života Isus.
Sanda i ja primile smo misijski križ u sklopu duhovne obnove. Bio je to poseban doživljaj. Nalazimo se u zajednici čija je karizma misija, s. Lenka je misionar, svećenik koji je držao sv. Misu je misionar i još nas primaju u zajednicu kao misionarke laikinje. Osim Sande i mene, još jedna cura je došla ovdje da bi godinu dana volontirala, a inače je iz Ekvadora. Svećenik je održao predivnu propovijed, a baš je Evanđelje tog dana bilo o mladiću koji pita Isusa što je potrebno činiti za imati život vječni. Isus mu govori koje su Božje zapovijedi. Mladić potvrđuje da je sve te zapovijedi čuvao. Kad mu Isus kaže da razdijeli svo bogatstvo siromasima i dođe slijediti Njega, mladić se ražalosti i ode, jer je bio bogat.
Svećenik nam je rekao da trebamo biti "slobodni" od svega da bi mogli slijediti Isusa u ovom životu. I to je stvarno istina. Mnogi naši poznanici su nas prije odlaska pitali kako nam nije teško sve ostaviti - obitelj, prijatelje, posao, sve što smo imali do sada; kako nas nije strah ići u nešto nepoznato; kako možemo otići na tako dugi vremenski period (zar godina dana može biti puno naspram cijelog života koji imamo?!)... Da, znam, sve su to ljudska pitanja i prirodno je da se brinu. Ali uvjerila sam se, da kad Bog zove i traži nešto od tebe, ništa nije teško, i ništa te ne može zaustaviti na tom putu. Zvuči radikalno, ali Bog traži puno, i daje ti zauzvrat puno.
Sestre koje su ovdje, imaju nevjerojatne životne priče. Neke su imale jako teško djetinjstvo, puno toga su pretrpjele, neke su bile bolesne, prošle operacije, ali sada su sretne i nikakav drukčiji život ih ne može tako ispuniti kao život s Bogom. Jedina obitelj koju sada imaju su sestre u zajednici. Bog im je pokazao da ništa nije nemoguće. Tri sestre nas uskoro napuštaju, jer se otvara druga kuća i odlaze u novu misiju, dosta daleko odavde. Čeka ih novi početak, novi ljudi, ali isti posao. Rade za druge i za Boga. Sanda i ja smo također započele nešto novo. Svjedočimo da je Bog nešto želio da napravimo, zvao nas je i mi smo mu trebale odgovoriti. I sada smo u Ekvadoru.
Moja davna želja za misijama je ostvarena! Srce mi je ispunjeno radošću jer ću raditi ono što sam uvijek htjela – pomagati djeci da imaju osmijeh na licu i da upoznaju Božju ljubav. Stalno je u mojim mislima pjesma pokojnog pape:
“ O Bože, zar si pozvao mene,
Tvoje usne moje rekoše ime,
svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me Ti!”
Bog s Vama! U mojim ste mislima i molitvama!
Lana