Naša draga Kaja Jularić, žena čvrstog duha i velike predanosti Bogu preminula je u 76. godini života. Majka Ive, Mare, Marka i Stipe i naša mama Zdenca. Upravo zahvaljujući mami Kaji Zdenac je od samog početka imao svu potporu obitelji Jularić.
Hvala ti Velika Majko za ljubav i milosrđe
Članovi i volonteri udruge Zdenac žele posvjedočiti o sedam prekrasnih godina koje smo proživjeli s ovom samozatajnom ženom.
Znamo da je Kaja bila majka, supruga i baka, velika žena koja je svojom snagom i ustrajnošću inspirirala mnoge. Iako i sama bolesna, u trenucima kada se osjećala slabom i tada je imala otvoreno srce saslušati druge.
Liječnici su rekli da Kajino srce radi samo 30%. Ma što su oni znali? Do zadnjeg otkucaja njezino je veliko srce radilo 100%.
Vjerujemo da je bilo puno neizgovorenih riječi, puno zaboravljenih stvari, puno neispunjenih želja. Ali, isto tako vjerujemo da je mama Kaja vidjela puno velikih promjena, doživjela puno ljubavi i osjetila puno sreće. Vjerovala je u snove svoje djece i svjedočila je njihovom ostvarivanju.
Ona nije bila dobra samo prema svojoj djeci. Vjerom i životom svjedočila je onoj zapovjedi: „Daj i bit će ti dano!“ Uvijek gostoljubiva, vrata svoje kuće nikada nikome nije zatvarala. Bog i postojana vjera oblikovali su čitav njen život. Ona je bila zdenac na kojem su mnogi umorni nalazili svoj mir i mnogi gladni i žedni svoju okrjepu. Često je govorila: „Hajde, uzmite i jedite“. U njenom nuđenju bile su Isusove riječi s posljednje večere: „Uzmite i jedite“.
No, dođe vrijeme kada nas naš Otac pozove natrag, k sebi. Kaja je ispunila sve zadatke koje joj je Bog zadao i došlo je vrijeme da se vrati kući. Prvim udisajem Bog nam daje zemaljski život, zadnjim nas izdisajem vraća Očevoj kući. Prvim otkucajem srca pozdravljamo svijet, zadnjim se od njega opraštamo. Tako se i naša Kaja oprostila fizički od nas, ali nas nije napustila. Sada je u Bogu prisutna na svakom mjestu i sa svima koji joj pripadaju.
Možda nije bila poznata masama ljudi, ali njezina djela milosrđa dosegla su udaljena mjesta, gradove, obitelji, djecu i mnoge one koji su bili u potrebi. Posebno nas Zdenčane primila je u Isusovo ime, kao svoje. Njena kuća naš je dom, njen stol i naš stol, njeno srce s našim srcem. Svojom riječju nas je usmjeravala i hrabrila. Uvijek samozatajna i mudra vodila je svoju djecu, obitelj i sve nas putem kojima danas ide malo ljudi, ali je to jedini pravi put, put milosrđa.
Znamo da je potrebno vrijeme žalovanja i opraštanja od onih koji su nas napustili, no nemojmo žalovati predugo. Radujmo se jer nam je Bog u život doveo osobu koja je imala snage, volje i želje slušati, savjetovati i nesebično se davati. Kroz nju je Bog izlio na sve nas svoju ljubav.
Kaja više ne pati, ne strahuje i ne bori se. Sada samo ljubi. Vjerujemo da je kod Oca i da nas čeka. A sada zatvorenih očiju u srcu osluhnimo onu njezinu rečenicu koju nam i sada šapće: "Bit će bolje“.
Za Kaju je počelo vječno bolje.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine.