U petak, zajedno s gđom Giselom i Rebekom posjetili smo ulicu u Pampataru. Tako blizu centra, a tako daleko od života prosječne obitelji na Margariti. Njihovo siromaštvo je teško opisati, ono izbija iz svakog kutka. Otvorena vrata kuće, djeca na ulici, igraju se s igračkama koje su sami napravili. Posjetili smo par obitelji, neke obitelji nas nisu htjele primiti. U prvoj kući žive četiri obitelji. Mnogo djece se odjednom skupilo oko nas, na njima prljava odjeća, neki od njih su goli. Pogledavamo po kući, improvizirana kupaonica s ceradom, bez pravih vrata. Sestra Ljilja ih pita kako žive, sin odgovara pa vidite kako živimo.
Majka koja nas je dočekala, kaže da se tu rodila prije četrdeset i nešto godina i cijeli život živi tako. Nasred kuće je parkiran motor, dječak stavlja prljavi alat u usta i radoznalo nas gleda. Kuća nema pločica, zidovi su neobojani. Na njihovim licima nema osmijeha, nekakva ravnodušnost vlada. Na njima se ne vidi ni ljutnja ni gorčina, stopljeni sa svojom situacijom i prilikama života, izgubili su volju za borbom i za boljim danas i sutra.
Iza kuće živi majka žene koja nas je dočekala, ima 64 godine. Izgleda kao da ima osamdeset najmanje. Mršavo lice, izborana koža. Sjedi na madracu zamotane noge, oko nje djeca i dvoje djece koji su se rodili prije tri dana, leže na tom prljavom madracu bez posteljine. Muhe lete oko njih. Ova djeca nemaju ni najosnovnije za život. Ali ipak žive. Do madraca je privezana ovca, uokolo kljucaju kokoši,izgladnjeli psi prolaze…Prljava voda posvuda. U kući tj. prostoriji s krovom nemaju ništa.
Rebeka ih pita jesu li kršteni. Neki od njih su kršteni, neki ne. Žena od 33 godine nije htjela završiti ni osnovnu školu. Nije joj se dalo. Njezin sin, adolescent je prestao ići u školu jer mu se ne sviđa, najvjerojatnije ne zna ni pisati ni čitati kao ni majka. Na njihovim licima je takva pustoš, nikakvi osjećaji, tupilo. Svako naše pitanje kao da ih se ne dotiče, odbija se od njih. Siromaštvo duše, duha i tijela. Najvjerojatnije spavaju na tim madracima ispod otvorenog neba. Pakao na zemlji. Da, vidjeli smo pakao na zemlji. Danas.
U drugoj kući koju smo posjetili, na madracu u kuhinji spava gospodin koji se napio. Drugi koji ulaze u kuću mu se rugaju. Pričamo s njegovim ocem, Franciskom Antoniom. Na starom štednjaku, crnom poput ugljena je nešto skuhano. Pozdravljamo se s njima i odlazimo do žene koja nema krova na kući. Živi s troje male djece i mužem. Zatekli smo je kako leži na madracu s djecom. Bezvoljnost i depresija na njenom licu. Iza kuće, ako se to može nazvati kućom, se odlaže smeće. Užasan smrad. Samo jedan dio kuće ima nešto poput improviziranog krova, od lima. Tu se sklone kad je kiša.
Svim obiteljima smo donijeli nešto namirnica. Ali to ne rješava njihovu situaciju. Potrebno je raditi s tom djecom, mijenjati način njihovog razmišljanja, navike, vratiti im ljudsko dostojanstvo. Iako je to dugotrajan proces, isplati se. Toliko je potreba u ovom svijetu, ali toliko i potencijala u nama kojeg nam je dao dragi Bog.
Uložiti život u ljude i mijenjati živote na bolje. Tu Zdenac i svi Zdenčani imaju svoje mjesto, s ljudima koje je društvo otpisalo i zaboravilo.