U nedjelju, 12. svibnja kada svi slave i vesele se sa svojim majkama na njihov dan, jednoj majci slama se srce od bola. Sa niti navršene dvije godine, Bog je odlučio Davida uzeti k sebi. Svojim prvim koracima maleni je David potrčao u svoj novi dom. Jesus je ostao bez svog brata blizanca, bez svog najboljeg prijatelja s kojim se znao i posvađati zbog omiljene igračke. Šestogodišnja sestra Domenica nije još svjesna što se dogodilo, dok je najstariji osmogodišnji Steeven, kumče Zdenca, tužno tješio svoju uplakanu mamu.
Tužan dan u Cuicunu. Predivna mlada obitelj, roditelji koji svu pažnju poklanjaju svojoj dječici i odgajaju ih tako da mogu biti primjer mnogima. Unatoč svojoj oskudici, uvijek spremni pomoći drugima. I pitamo se, ne prvi put, zašto se to događa tako dragim i dobrim osobama? Zašto baš oni moraju doživjeti takvu bol i patnju?
Često su mi ta pitanja u mislima, i čitajući nedavno životopis jedne svetice, urezao mi se tekst: „Bog dopušta da dobri pate i budu progonjeni kako bi bolje zasjala Njegova milosrdna providnost.“
Bog je poslao u ovu obitelj dva mala anđela blizanca, poklonio im je Davida na niti dvije godine. Teško je prihvatiti stvarnost i odvojiti se od voljenog bića. I Isus je plakao za Lazarom. Svi smo samo ljudi, osjećajni i slabi. Ali imamo vjeru, imamo nadu u vječnost. To nas tješi u našim bolima, vjera nam daje snagu i sigurnost u ponovni susret na Nebu, gdje više neće biti patnje, samo radost i mir.
U pamćenju mi je ostao posljednji susret s malenim Davidom, njegove velike smeđe oči i anđeoski osmjeh. Vjerujem da se sada tako slatko smiješi sa ostalim anđelima u vječnosti.
Molimo da Duh Sveti siđe nad tugujuću obitelj i da im snage u ovim teškim trenucima, i da osjete u svojim srcima mir i radost ponovnog susreta sa svojim malenim... Počivao u miru Božjem.
Adriana