1. 1. točka – napad samoubojstva
U svojoj tužnoj samoći Paola čuje šapat: glas samoubojstva. Čini joj se da bi mogla uništiti samu sebe. Paklene muke opsjedaju njezin duh, osjeća da je na izmaku snaga i da više ne može izdržati.“ Moje srce postaje manje od šiljka jedne iglice i tada mi se čini da bi mogla sama sebe skončati. No ostala sam razočarana i bez nade jer mi nije uspjelo! Bože moj koje li muke!“
Nije jasno na što točno misli kad kaže da joj nije uspjelo. Misli da je zbog svoje grešnosti zauvijek izgubila Gospodina i da ga nikada više neće naći. Zaziva Boga, traži od Njega da olakša njezinu patnju.
2. 2. točka – napad mlakosti
Osjećaj praznine, ravnodušnosti, neosjetljivosti i lijenosti oko nje i u njoj. Paola u ništa ne vjeruje, ničem se ne nada, ništa ne ljubi, ničeg se ne boji. Njena je duša posve prazna, osjeća samo strašnu ravnodušnost prema svemu. Nakon bjesne oluje nastala je tišina, još mučnija od same oluje.
„Gospodine izmijenilo se moje stanje, ali zato ja nisam manje nesretna i bijedna. Nakon bijesne oluje nastala je tišina…Jao, tišina je mučnija od same oluje. Iz štropota tisuću žestoki napasti, prešla sam u glupu ravnodušnost. Moja je duša potpuno prazna.“
Nastavlja: „Često čujem kako mi se na uho šapće sudbonosna vijest da ću za nekoliko trenutaka biti bačena, rukama i nogama, u onaj vječni ponor, i posve sam ravnodušna“.
Nastavlja sa sjećanjem da se nekada zgražavala kad bi čula psovke i huljenja na Boga, a sada na sve to ostaje potpuno ravnodušna.
Završava poglavlje sa uzvikom „o nesretne li moje situacije!“
Značenje rukopisa
Jedno posebno poglavlje posvećeno je Značenju Rukopisa kako bi se vrednovala težina duhovnih spisa Paole di Rosa.
Prekretnica u Paolinu sazrijevanju u vjeri bila je njena višegodišnja duhovna kriza. Njezino ponavljanje da je grešnica i da je zato Bog ostavio graničili su sa zdravim razumom. Na sreću u to vrijeme nije bilo psihoterapeuta, geštald terapije ili sličnih znanosti. Bili bi joj dali antidepresive ili bi je poslali na psihijatriju.
Promatrajući izvana zapise i kroz njih njene doživljaje, sigurno bi stvorili pogrešnu sliku o njoj. Netko tko nema vjere u Boga koji u duši djeluje na neobičan način i ljudskom razumu neshvatljiv, proglasio bi tamnu noć sjetila i duha kao šizofreniju.
Životopisac Luigi Fossati uzima sliku bolesnog i zdravog čovjeka da objasni vrijednost Paolina duhovnog dnevnika. Bolesnik od TBC-a ne doživljava svoje loše stanje kao loše. Na to stanje se naviknuo. Ne zapaža promijene. Dok zdrava osoba često zapaža promijene u svojem tijelu. Ima iskustvo boljeg i lošijeg stanja.
Slično se događa i na duhovnom području. Osobe koje žive površno svoju vjeru i svoj odnos s Bogom slične su ovom tuberkuloznom bolesniku. Osobe koje intenzivno žive svoj odnos s Bogom one doživljavaju svaku promjenu, „plimu i oseku“ u svojoj duši. Bog im daje milost prosvjetljenja da vide uzroke svoje duhovne slabosti.
Paola je obilato primala spoznaju svoje ograničenosti i grešnosti. Promatrala je Božju svetost i veličanstvo. Nasuprot tomu vidi sebe kao sićušnog malog nevjernog stvora, koja ne ispunjava Božja očekivanja i plan spasenja.
Poznata nam je molitva pustinjaka: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku. Nije to fraza i floskula koja se mehanički ponavlja. Ona se rađa iz spoznaje promatrajući Božju savršenost i vlastitu grešnost.
Ovi crni dani obilovali su dubokim spoznajama u srcu dvadesetogodišnje Paole di Rosa. Njena ljubav nije sraz mjerna ljubavi koju prima od svojeg Miljenika. Strah od pakla strah je od vječne odijeljenosti od Ljubljenoga.
Priredila: s. Ljilja Lončar