Utrčala je u kuću gdje smo smješteni, bacila prašnjavu vestu na drveni stolac i odjurila do svog ormara, usput, u zraku, izuvajući natikače.
"Umrijet će, vidi kako bespomoćno leži." – rekla je stavljajući mi mobitel u ruke s otvorenom snimkom sasvim nepomičnog malenog djeteta na bolničkom krevetu.
Prije mjesec dana objavili smo Projekt Kuća utočišta. Naše ruke i noge na terenu su Anna Ngwale, naša članica koja je bila u Hrvatskoj godinu dana učila hrvatski jezik i svakodnevno nam šalje potresne životne situacije kroz koje prolaze oni najmanji i najnezaštićeniji. Koliko se Anna trudi, koliko joj je stalo da pomogne djeci, pročitajte u tekstu koji slijedi. Annina zauzetost za najmanje potaknula nas je da pokrenemo projekt Kuća utočišta.
Jedva je disao. Sklopljenih očiju uokvirenih dugačkim crnim trepavicama ličio je na malog usnulog anđela. Na bijeloj bolničkoj prostirci još se jedna dušica djeteta borila za svoj život.
Ta bolest, ovdje, dođe niotkud. Vidjeli smo ga neki dan, odnijeli mu hrane. Držali smo ga u krilu. Smijao se. Nisu mogli zaustaviti krvarenje iz nosa. Malarija odnosi previse života. "Danas nisi još ništa pojela" – govorim joj. Njen odgovor je uvijek isti: "Kako da ja sada jedem. Nemam vremena. Moram hitno u bolnicu. Umrijet će ako ne dođem!" zabrinuto je govorila Anna.
Danas još nije ništa jela. Ponekad u hodu ugrabi naranču ili bananu, i presvlačeći se na brzinu umije lice i prašnjave noge u kanti vode na dvorištu, trčeći dalje.
Ne mogu ni pobrojiti kolike je živote ovdje već do sada, Anna spasila, koliko djece sklonila od obiteljskih zlostavljača, često stavljajući i svoj život "na kocku".
Anna, sada već djevojka, davno još kao malena djevojčica pronađena u kućici od blata, Zdenčevo dijete blagoslova, dijete siroče, odraslo bez majke i oca, danas "mama" mnogima.
Annah, anđeo Tanzanije.
Njen život je više od života. On je karizma. On je svjetlo u tunelu tolike djece koja žive, ovdje.
U ovih nekoliko redaka ne može stati životno poslanje naše Anne. Vjerujem da će se o svetosti njena hoda ovom zemljom jednom, puno više pisati.
"Umrijet će ako ne dođem! Doktor je rekao da mu treba krv. U bolnici nema krvi. Idem mu dati krv." Trčeći prema bolnici dospijevam joj tek doviknuti "Anna, dijete treba njegovu krvnu grupu. Pazi!"
"Ne brini, već sam puno puta drugima dala krv, ja je svima mogu dati, slovo O sam" – smije se svom prenošenju informacija na hrvatskom jeziku, dok u hodu obuva one iste prašnjave natikače i juri prema bolnici.
Ne govori ona ni o jednom dobrom djelu koje je učinila. Ponekad samo kada je molim da mi ispriča nešto o životu ove djece, pokaže sliku i spontano izgovori " Vidiš Snježana i ovo je moje dijete i ovo je moje dijete i ovo je... Vidi ovdje Athuman. Pisala si neki dan o njemu. Bio je samo tri dana star kada sam ga našla u kući, skoro je umro od gladi, mama je umrla na porodu, a baka i djed ga nisu imali ćime hraniti. Sam Bog me doveo u njihovu kuću.
Ovo je Sara, otac ju je "koristio" kao roba i ženu. Jedva sam je spasila. Ovo je Elias. Kada sam došla kod njih noseći hranu, pijani djed udarao je njegovom glavom u kamen, bio je sav krvav, gotovo mrtav. Na rukama sam ga polumrtvog donijela do bolnice, jedva sam ga spasila.
Znaš, toliki su mi prijetili smrću ali što da radim, ne mogu ovu djecu ostaviti samu. Tko će se za njih boriti. Tko brinuti.
Deboru sam našla pokraj kuće. Bojala se, nije mogla govoriti. Dugo je trebalo da mi povjeruje i ispriča strahote koje je kao osmogodišnja djevojčica proživljavala. Svakodnevno napastovana. Rastrgane rane na malom tijelu nikad ne zarastu, ali uz Anninu ljubav, dječja srca nađu utjehu, sigurnost i ljubav. Koju im nikada nitko nije pružio.
Zovu je "mama Anna". Al Anna je više od toga. Za mnoge.
Dok je gledam kako spava kraj mog kreveta (svi volonteri Zdenaca smješteni su u jednu sobu), s tim dugačkim pletenicama, nalik običnoj djevojci školarki, molim Gospodina da je čuva. Od svakoga zla.
Sveci nisu daleko od nas. Žive uz nas. I mi možemo biti sveti. Već na ovome svijetu.
Dopustimo da budemo olovka u Božjim rukama.
I svijet će biti – bolji! Radi Anne i – nas!
Snježana
"Što se više trudimo i činimo u ovozemaljskom životu, to više zasluga stječemo za nebo i doprinosimo spasenju duša. Naše nam mjesto u nebu nitko ne može oduzeti." Sv. Leopold Mandić
https://zdenac.org/blog/projekti-u-tijeku/projekt-kuca-utocista
PODACI ZA UPLATU DONACIJE:
Primatelj: Zdenac, I. G. Kovačića 39, 10370 Dugo Selo
IBAN: HR9023400091110984714 Model: HR00
Poziv na broj: 39
Opis plaćanja: Donacija za Kuću utočišta
Uplata iz drugih država: IBAN: HR9023400091110984714
SWIFT: PBZGHR2X
