Isus Krist, slavimo ga, slušamo i idemo za njim. Vjerujemo u Isusa Krista. To nas stavlja u poseban odnos prema njemu. Ali još više to je nova dimenzija života, nova nada, nova perspektiva, koju samo on može dati.
Isus je svoj program i poslanje predstavio citirajući Izaiju 61,1-2a,10-11
„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“ Pomazanje, na hebrejskom messiah, od čega dolazi mesija, znači biti pomazan od Boga.
„On me posla blagovjesnikom biti siromasima“ Koja je to blaga vijest koju siromasi očekuju? Kraj siromaštva! Upravo će to biti Isusov cilj – stvoriti društvo u kojem će ljudi, umjesto gomilanja za sebe, dijeliti s drugima i spašavati duše.
I poslanje Zdenca je spašavati duše od vremenite i vječne propasti, učeći ih putu Božjemu, čineći djela milosrđa, djeci i siromašnim starcima, animirajući mjesne ljude da budu volonteri.
„Trebamo neprestano razmatrati djela milosrđa. To je izvor radosti, mira i spokoja. Naše spasenje o tome ovisi. Milosrđe: riječ koja otkriva samo otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: vrhovni i najviši čin u kojem nam Bog pristupa. Milosrđe: temeljni zakon koji izvire iz srca svake osobe koja iskreno gleda u oči svojih braće i sestara na putu vjere. Milosrđe: most koji spaja Boga i čovjeka, otvarajući nam srca nadi da smo voljeni usprkos našoj grešnosti.“ Papa Franjo, bula Misericordiae Vultus, 2
Uz tjelesna djela milosrđa, kršćanska je duhovnost izgradila i osjetljivost za duhovna djela milosrđa, osjetljivost za one koji su potrebiti savjeta, pouke, opomene, utjehe, oproštenja, strpljivosti i molitve. Niz od sedam duhovnih djela milosrđa dovodi nas u susret ljudima koji su nam blizu, dio su našeg života, naših odnosa, naših susreta, željenih i neželjenih. To su ljudi naše svakidašnjice. Ne treba ih tražiti negdje daleko od nas. To su oni među koje se i sami ubrajamo. Ipak, potrebe takvih teže je zamijetiti i za takva djela milosrđa teže se odlučiti. Kardinal W. Kasper govori o neodvojivosti tjelesnih od duhovnih djela milosrđa te razlikuje četiri oblika siromaštva.
Osim fizičkoga ili ekonomskoga siromaštva postoji i kulturno, socijalno te duhovno siromaštvo, koje u našemu zapadnom svijetu predstavlja sve veći problem: “dezorijentiranost, nutarnja praznina, neutješnost i beznadnost, gubitak smisla vlastite egzistencije, moralna i duhovna zabludjelost, sve do duševne zapuštenosti“ (Milosrđe, 185).
U takvome gledanju kršćansko se milosrđe ne zadovoljava brigom za ’goli‘ život, nego uvijek traži putove rasta prema »čovječnijemu življenju«, u skladu s dostojanstvom otkupljenoga čovjeka. Papa Franjo podsjeća da je »u prihvaćanju marginaliziranoga koji je ranjen u tijelu i u prihvaćanju grješnika koji je ranjen u duši na kocki naša vjerodostojnost kao kršćana« te podsjeća na riječi sv. Ivana od Križa: »U predvečerje života bit ćemo suđeni po ljubavi.« (Papa Franjo, Božje je ime milosrđe,111).
Nemoguće je vjerovati u podvojenost tjelesnih i duhovnih djela milosrđa. Oni se isprepleću u neraskidivo jedinstvo za sve nas u Zdencu. Božje milosrđe razlijeva se na nas i naš rad sa siromašnom i obespravljenom populacijom ljudi koji žive na rubnim krajevima društva, a posebno onih koji su svojim statusom isključeni iz glavnih tokova šire društvene zajednice.
Materijalno siromaštvo najčešće je povezano sa duhovnom zaostalošću. Samo se odvažni usuđuju doći u te sredine zapuštenosti i ljudske bijede. Zdenac donosi sebe i druge koji su voljni dovoljno glasno vikati iz „pustinje“ da su upravo ovakva mjesta poželjna za sve ljude koji svoj spas vide u spasu drugih ljudi..
Zdenac odlazi u „pustinju“ na putu Isusa Krista i donosi živu vodu da pustinja procvjeta. Radi Bogu ugodna djela. Isusov smo Zdenac. Uzdamo se u Isusa i Njegova je moć u svemu. Budimo milosrdni kao naš Otac nebeski. Zdenčani, posvjestimo i živimo duhovna i tjelesna djela milosrđa.
Tjelesna djela milosrđa:
- Gladna nahraniti
- Žedna napojiti
- Siromaha odjenuti
- Putnika primiti
- Bolesna i utamničena pohoditi
- Zarobljenike i prognanike pomagati
- Mrtve pokopati
Tjelesna djela milosrđa oblikovana u kršćanskoj misli pronašla su utemeljenje u 25. poglavlju Matejeva evanđelja, u Isusovoj riječi o posljednjemu sudu, kada će »oni zdesna« čuti: »Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.« (Mt 25, 34-36)
Gladna nahraniti i žedna napojiti
Nahraniti gladnoga i napojiti žednoga znači spasiti čovjeku život, što je od toga važnije?
Bog, Otac milosrđa, čudesno hranio je svoj Narod kroz stoljeća (mana u pustinji, knjiga Izlaska), te tako nastavlja činiti i danas dajući nam hranu za naš stol. Svakodnevni dar hrane ne bi nam trebao biti samo poticaj za zahvaljivanje Bogu već i u nama potaknuti brigu za našu braću i sestre kojima je dnevna ishrana nedostatna. Sjetimo se milijuna ljudi diljem svijeta koji nemaju ništa, ili gotovo ništa, za jelo. S druge strane, hrana se drugdje baca: kako bi se uklonili viškovi, ili iz nemara, ili kako bi se cijene zadržale visokima.
Upravimo naš pogled Kristu i divimo se kako je umnožio kruhove i ribe kako bi nahranio gladno mnoštvo (Iv 6,5-14). Ranije, apostoli su predlagali Isusu da otpusti mnoštvo: „Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane“ (Lk 9,12), govore našem Gospodinu. Iznenađujuće, apostoli su nakon slušanja Riječi Gospodnje htjeli da svaka obitelj samostalno potraži hranu. Ali naš Gospodin djelima pokazuje da je prehrana gladnih odgovornost sviju. „Dajte im vi jesti,“ kaže im Isus. A zatim čini veliko čudo koje je sviju ispunilo divljenjem (usp. Lk 9, 10-17).
Dvanaestorica su svoju lekciju dobro naučili jer su kasnije u ranim godinama Crkve poticali podjelu hrane među najsiromašnijim vjernicima. Ovakav stav prisutan je u Crkvi do današnjeg dana te je veliki broj dobrotvornih institucija osnovan od strane kršćana usp. Dj 6,1-7). U slabo razvijenim zemljama, kao i na periferijama onih razvijenih, nalazimo banke hrane, javne kuhinje, kulinarske škole za neobrazovane i mnoge druge inicijative služenja.
Kristove riječi odjekuju i u dušama Zdenčana: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me.“ (Mt 25,35). Zapitajmo se: Što možemo učiniti? Kako možemo potaknuti druge?
Isus, Davatelj Života, nije samo podijelio kruhove i ribe na brdu u Galileji, već kada je stigao uzvišeni trenutak Posljednje večere, vidimo ga kako dijeli kruh koji je postao njegovim Tijelom i vino koje je postalo njegova Krv. Ako ikad nađemo ispriku za ne činiti djela milosrđa, ili ako nas sebičnost navede da odvratimo pogled od onih koji su u nedostatku osnovnih potrepština, ako rasipamo novac na sebe, ili ako mislimo da je glad presložen problem da bi se s njim osobno suočili, pogledajmo pažljivije Krista u Euharistiji: On, punina Pravde, ponudio je sebe kao Hranu i u potpunosti se predao. Došao je na ovaj svijet kako bi njegov Život bio okrjepa za naš vlastiti. Njegova velikodušnost daje nam snagu, a njegova smrt donosi nam život (usp. Iv 6)
Isus, lice Očevog milosrđa, daje nam okrjepu svoga Tijela i Krvi pod prilikama kruha i vina čime nam omogućava dioništvo u životu vječnome (usp. Mk 14,22-25). Slijedimo Ga, imamo priliku dati hranu i piće članovima Otajstvenog tijela Kristova, pozivajući ih na Euharistiju kao i pružajući im materijalnu pomoć.
Zdenac konkretna djela milosrđa, kad je glad i žeđ u pitanju provodi u projektima „Moja dva kruha“, „Žedan sam“ i Zdenac u Mozambiku“, „Zaboravljena siročad“, „Moja šalica mlijeka“.
Siromaha odjenuti
Siromahe smo odijevali kroz više projekata: Zdenac znanja – kumstva, Zaboravljena siročad, Odgoj u solidarnosti i akciju „Obucimo i obujmo 50 djece iz Porlamara, Venezuela".
Prorok Izaija ubraja ovaj čin milosrđa u post koji je Gospodinu po volji: „podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola...“ (Iz 58, 7). Isus u Matejevom evanđelju obećaje i nagradu za to: bijah gol i obukoste me, dođite u kraljevstvo pripravljeno za vas (usp. Mt 25, 31-44). Jer sve što bližnjima činimo, Njemu činimo. A što to zapravo Njemu činimo ovim djelom milosrđa?
Gola odjenuti najprije znači dati onome koji nema, koji je u materijalnoj potrebi. A da bi to bio pravi post, poput onoga koji spominje prorok Izaija, dajemo svoje, onako kako bismo i sebi, ne od svog suviška.
Gola zaogrnuti znači i pokriti nečiju sramotu (kao što su to učinili Noini sinovi, usp. Post 8, 20-23). Čuvati čednost i opomenom i primjerom.
Gola zaogrnuti znači i nečije slabosti i mane omotati milosrđem i praštanjem, zadržati ih za sebe, a ne prenositi drugima.
Gola zaogrnuti možemo i ako svako ljudsko biće promatramo čistim očima, u dostojanstvu Božjeg stvorenja, kao djelo Božje, ne kao objekt ili sredstvo vlastite zabave ili užitka.
Gola zaogrnuti znači, svoje dostojanstvo čuvati, biti hram Duha Svetoga.
I dok u Svetom Pismu nalazimo izraz „gol“, u katekizmu se koristi riječ „siromah“. Siromaha obući znači i svakome dati ono što mu je potrebno, svakome njegov dio, kao odjeća koju biramo po veličini i prilici. Zdenac vrijeme provedeno s djecom oblači: u jarke boje, igru i radost; s p prijateljima u strpljenje i ljubav; sa starijima i bolesnima u brigu i utjehu. Sebe oblači da bi drugoga poslužili.
Siromaha obući znači i bogata svući, riječima i primjerom ukazivati na bogatstvo koje guši, ubija duh. Uklanjati suvišno. Ne zatrpavati druge i sebe stvarima.
Sve svlačiti dok ne ostanemo posve goli – pred Bogom. Da nas On tada, kao Dobri Otac, zaogrne najljepšom haljinom, jednom, koja je sasvim dovoljna. Da obučeni u Krista ostanemo siromasi duhom, jer takvih je Kraljevstvo nebesko.
Putnika primiti
Putnika primiti, u drevna vremena značilo je nekome pružiti utočište, spasiti mu život. Božjem narodu (izraelskom), putnika primiti značilo je nešto puno, puno više. Značilo je prisjetiti se svoga vlastitoga iskona i identiteta, vlastitih nadanja i zadaća („budite kao Otac vaš koji je na nebesima“ Mt 5,48) koje moraju uroditi prakticiranjem pravednosti (Rim 12). Vjera mora biti vidljiva u svakodnevnom djelovanju.
Sv. Pavo u poslanici Rimljanima 12 poziva na prakticiranje pravednosti i među ostalim ističe: „pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost“ (Rim 12,13).
Kroz naše živote svakodnevno prolaze brojni ljudi. Svi su oni putnici i sve te putnike što prolaze kroz vrata naših života imamo dužnost primiti, u svakoj osobi gledati Isusa Krista. Više je puta Bog čovjeka pozivao upravo na dužnost pravednosti osobito prema strancu podsjećajući ga da je i sam bio pridošlica (Izl 23, 9), da je po nadi koju baštini i sam putnik. Stoga će sv. Augustin i reći da je čovjek po naravi tražitelj, putnik. Putnik s jasnim ciljem koji očekuje da će na svom krajnjem odredištu, u kući Očevoj, biti primljen s radošću i milosrdno.
Bližnjega napojiti, nahraniti, poučiti, pomoći mu na bilo koji način, pretpostavlja da smo ga primili, prihvatili. Dakle, ovo djelo milosrđa je važno jer se pokazuje kao preduvjet milosrdnom djelovanju. Još više, putnika primiti podrazumijeva otvorenost i razumijevanje prema stranom i novom, prema drugome koji možda nije kao ja. Novine mogu biti zastrašujuće ili obogaćujuće, sve ovisi o kvaliteti našega vlastitoga identiteta i bistrini našega oka (Mt 6,9). Ono što vidimo često ovisi o onom što tražimo.
Svi smo mi putnici prisiljeni izlaziti u susret drugome i u svojoj različitosti željni smo prihvaćanja. Još više kao kršćani duboko smo ukorijenjeni u nadi susreta u milosrđu koje nas prima, obnavlja, ovija, mijenja i daje da plodom urode sve naše dobre strane. Svi smo mi putnici, svi mi nešto nosimo drugome i odnosimo od drugoga. Hoćemo li biti prihvaćeni, primljeni na postajama svoga životnoga putovanja, ne ovisi toliko o nama, ali što nosimo i što odnosimo te kako mi prihvaćamo životne suputnike uvelike će utjecati na milosrđe koje sami iščekujemo.
Zdenac – Misionari Milosrđa, po svome poslanju, stalno je u situaciji biti putnik i biti primljen na smještaj u nepoznatim krajevima i od nepoznatih ljudi. S povjerenjem u Božju providnost živimo iskustvo, što znači biti primljeni putnik u ime Božje.
U našoj domovini obnovili smo kuće siromašnim obiteljima u okolici Zagreba i Splita.
Zdenac je gradio kuće za siromašne u Africi i Latinskoj Americi, jer nisu imali gdje živjeti i stvorili im toplinu doma u koji i sami mogu primiti putnika i zadobiti milosrđe gostoljubivosti.
Putnici koji dođu u Zdenac, velikodušno se primaju. Uvijek imajmo na umu Boga, koji traži od nas da se sjetimo da smo i sami pridošlice, i danas u Africi i Latinskoj Americi.
Bolesna i utamničena pohoditi
Riječ pohoditi ima bogat sadržaj: misliti srcem na bolesna, doći k njemu otvorena srca i ruku spremnih na pomoć i razumijevanje; odgovoriti na Isusov poziv, jer „oboljeh, i pohodiste me" (Mt 25,36). I to je milosrđe.
Isusov život, poglavito u tri godine njegova javnog djelovanja, bio je stalni susret s osobama. Među njima su posebno mjesto zauzimali bolesni. Uzeti, slijepac, gubavac, opsjednuti, padavičar, i bezbroj bolesnika svih vrsta… usp. Mk 2,1 -12; Mk 7,24-37. Isus je pristupao svakome od njih i ozdravljao ih svojom prisutnošću i snagom svoje moći ozdravljenja. Zato među djelima milosrđa ne smije biti izostavljen pohod i dvorenje bolesnih osoba.
Zajedno s tim možemo uključiti i blizinu osobama koje se nalaze u zatvoru. Naime, i bolesnici i zatvorenici žive u stanju koje ograničava njihovu slobodu. I upravo kad je nemamo shvaćamo koliko je dragocjena! Isus nam je podario mogućnost da budemo slobodni usprkos granicama bolesti i sputanostî. On nam pruža slobodu koja dolazi iz susreta s njim i iz novog smisla koji taj susret donosi našem osobnom stanju.
Tim djelima milosrđa Gospodin nas poziva na gestu velikog čovjekoljublja – dijeljenje. Upamtimo tu riječ: dijeljenje. Onaj tko je bolestan često se osjeća osamljeno. Ne možemo sakriti da se, poglavito u našim danima, upravo u bolesti proživljava dublje iskustvo samoće koja se provlači kroz veliki dio života. Jedan posjet može pomoći bolesnoj osobi da se osjeća manje usamljeno a malo druženja je izvrstan lijek! Osmijeh, milovanje, stisak ruke su jednostavne geste, ali toliko važne za onoga koji se osjeća prepušten sebi samome. Kolike se osobe posvećuju pohađanju bolesnih u bolnicama ili njihovim domovima! To je dragovoljni rad koji se ne može ničim platiti. Kad se pak čini u Gospodinovo ime, tad postaje također rječiti i djelotvorni izraz milosrđa. Ne ostavljajmo bolesne osobe same! Ne priječimo njima da pronađu olakšanje a sebi da budemo obogaćeni zbog blizine s onim koji trpi. Bolnice su prave "katedrale patnje", gdje međutim izlazi na vidjelo također snaga ljubavi koja podupire i ćuti samilost.
Posjete bolesnicima u bolnici i kućama Zdenčani čine rada srca. Velikodušni su i prema obitelji oboljelog pojedinačno i zajedno, vrlo često dajemo i svoj materijalni doprinos srazmjerno našim mogućnostima.
Jednako tako, mislimo na one koji su u zatvoru. Isus nije ni njih zaboravio. Uvrstivši pohod utamničenima među djela milosrđa, htio nas je, prije svega, pozvati da se ne postavljamo za suca bilo kome. Kad netko završi u zatvoru to je sigurno zato što je učinio nešto loše, nije poštivao zakon i građanski suživot. Stoga u zatvoru izdržava kaznu. No što god da je zatvorenik učinio, Bog ga i dalje ljubi. Tko može ući u intimu njegove savjesti, da bi razumio što osjeća? Tko može pojmiti njegovu patnju i njegovu grižnju savjesti? Previše je lako oprati ruke i reći da je pogriješio. Kršćanin je radije pozvan preuzeti na sebe brigu za zatvorenika, da bi onaj tko je pogriješio shvatio zlo koje je učinio te se vratio k sebi. Biti lišen slobode je nesumnjivo jedna od najtežih stvari za čovjeka. Ako se tomu još pridoda srozavanje zbog uvjeta koji su često lišeni humanosti u kojima te osobe žive, to je onda zaista prilika u kojoj se kršćanin osjeća potaknutim učiniti sve da im povrati njihovo dostojanstvo.
Pohoditi osobe u zatvoru je djelo milosrđa koje prije svega danas zadobiva posebnu vrijednost. Neka nitko ne upire prst u drugoga. Svi budimo oruđa milosrđa, sa stavovima dijeljenja i poštivanja.
Ne zaboravimo da su i Isus i apostoli iskusili što znači biti u zatvoru. Iz izvješćâ o Muci doznajemo za patnje kojima je Gospodin bio izvrgnut: bio je uhićen, vukli su ga kao zločinca, bio je ismijan, bičevan, okrunjen trnjem… On, sama nevinost! I apostoli Petar i Pavao su bili u zatvoru (usp. Dj 12, 5; Fil 1, 12-17). Dirljiv je tekst iz Djela apostolskih gdje se opisuje Pavlovo zatočeništvo: osjećao se osamljeno i želio je da ga netko od prijatelja posjeti (usp. 2 Tim 4, 9-15). Osjećao se osamljeno jer ga je velika većina ostavila samog… veliki Pavao.
Ta djela milosrđa, kao što se vidi, su drevna, a ipak su uvijek aktualna. Ne smijemo upasti u ravnodušnost, već postanimo oruđa Božjeg milosrđa. Svi mi možemo biti oruđa Božjeg milosrđa i to će donijeti više dobra nama nego drugima jer milosrđe prolazi kroz neki čin, riječ, pohod i to milosrđe je čin kojim se vraća radost i dostojanstvo onome tko ga je izgubio.
Osamljeni i napušteni starci zatočenici su svog vlastitog siromašnog doma. Nemaju snage raditi niti se kretati van kuće. Siromašni su i bolesni. Poslanje Zdenca je briga i skrb za osamljene osobe treće životne dobi, kronične bolesnike koji su bez dovoljne obiteljske potpore, osobe s posebnim potrebama i svim onima koji su u nekoj ekstremnoj situaciji bilo bolesti, bilo siromaštva, bilo osamljenosti.
Zdenac od samih početaka provodi program volontiranja sa ovim osobama u domovini i svijetu, kroz projekte: Snaga i nemoć, Jedan dan za drugoga, Moja šalica mlijeka, Pohod i darivanje zatvorenika za Božićne i Uskrsne blagdane u psihijatrijskoj bolnici.
Kroz projekt Odgoj u solidarnosti, Zdenac odgaja djecu i mlade da razvijaju osjetljivost i spremnost pomaganja najranjivijim skupinama ljudi.
Zarobljenike i prognanike pomagati
Rat je užas za svako doba. Strahote se ogledaju u rušilačkoj moći nad materijalnim dobrima, gdje ostaju jezive slike beznađa. Patnje koje ljudi tada proživljavaju su neizdržive, ginu borci i civili podjednako. Nema se obzira prema djeci, ženama, nemoćnim starcima i invalidnim osobama. Toliko je plača i suza roditelja, braće i sestara, da samo Bog može svojim milosrđem pokriti tu bol. Isus je svojim apostolima izrekao važnost mira rekavši: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“ (Iv14, 27)
Isuse, danas nam je potreban mir u svakom pogledu, mir među ljudima, mir u obitelji, mir u našoj duši i srcu. Srce Isusovo, pomozi nam i oslobodi nas svakoga nemira, bilo u nama ili oko nas.
Biti zarobljen od neprijatelja znači biti njegov rob. Rob je čovjek koji nema slobodu, a ona je najvažnija poslije Božje ljubavi na ovom svijetu.
Ivan Gundulić
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti."
Čovjek nije samo ratni zarobljenik. Danas, a tako je bilo i prije, čovjek je rob mnogih stvari i pojava koje sam na žalost ponekad bira. Čovjek robuje raznim vrstama kredita, šopingmanije, pijančenja, bludu, kocki i mnogim drugim oblicima ropstva (usp. Gal 5,19-21).
Mnogo je ovisnika. Zajednica djeluje preventivno u uređenim državama. Toliko je lanaca oko čovjeka da ih je nemoguće odbaciti.
Zdenac u misijama, djeluje bez predaha spašavajući djecu, mlade, starije ostavljene, siromašne obitelji.
U periodu nakon Domovinskog rata, pomagali smo izbjegličkom centru Domanovići. Pružali im moralnu pomoć kroz posjetu i razgovor sa svakom obitelji, upoznavajući njihove životne situacije, posredovali liječničku pomoć, pomagali u hrani i lijekovima, opremili jednu prostoriju računalima i osigurali im tečaj. U centru Domanovići napravili smo istraživanje njihovih potreba. Obrađene podatke predstavili smo i predali direktoru Ureda za izbjeglice pri ministarstvu u Mostaru.
Mrtve pokapati
Postavka vjere je da je tijelo Hram Duha Svetoga i da nakon smrti tijelo ima svoje dostojanstvo zbog čega ga treba pokopati uz kršćanski obred. Svećenik moli nad grobom:
„Svidje se Bogu svemogućem našega brata iz ovoga života pozvati k sebi: njegovo tijelo mi predajemo zemlji da se vrati onamo odakle je uzeto... „
Svaka kultura i narodi, davali su važnost zagrobnom životu zbog čega su posmrtne ostatke pokapali sukladno svojim vjerovanjima, svojoj kulturi i društvenom statusu. U grobove su stavljali različite predmete i nakite vjerujući da će im to služiti na drugom svijetu.
U Crkvi postoje sprovodni obredi u kojima se običava preporučiti Bogu pokojnike u molitvi.
Zdenac ima praksu da osobe o kojima brine, a u situaciji su da ih nema tko sahraniti, sahranjujemo ih. To obuhvaća cijelu proceduru oko sahrane i groba. Takvih slučajeva smo imali u Hrvatskoj i misijama.
Za Zdenčane je najvažnije dostojanstveno ispratiti pokojnika te moliti za njegovu dušu i svjedočiti svoju vjeru u buduće uskrsnuće krštenih s Kristom.
Duhovna djela milosrđa:
- Dvoumna savjetovati
- Neuka poučiti
- Grešnika pokarati
- Žalosna i nevoljna utješiti
- Uvredu oprostiti
- Nepravdu strpljivo podnositi
- Za žive i mrtve Boga moliti
Duhovna djela milosrđa nemaju oslonac u jednome tako zbijenom tekstu; nalazimo ih rasuta po cijelome Svetome Pismu, od proročkih i mudrosnih knjiga, preko evanđeljâ do novozavjetnih poslanica. Kao sustavan nauk i niz pojavljuju se prvi put u spisima kršćanskog apologetskog pisca Laktancija (†325). Za razliku od pisaca toga doba koji redovito iznose obranu (apologiju) kršćanskoga nauka, Laktancije radije predstavlja sam kršćanski život razumijevajući ga kao živo svjedočanstvo, poimajući život kao najjaču obranu nauka.
Papa Franjo u pozivu na duhovna djela milosrđa propituje upravo našu spremnost na slušanje: »Podsjetimo se na prva četiri djela duhovnoga milosrđa: zar se ona u osnovi ne odnose na ono što smo nazvali ’apostolatom‘ uha? Približiti se, znati slušati, savjetovati, poučavati prvenstveno svojim svjedočenjem.« (Božje je ime milosrđe,111).
Dvoumna savjetovati
Savjetovati i poučavati su duhovna djela milosrđa koja su snažno međusobno povezana.
Ovo prvo djelo duhovnog milosrđa zahtjeva davanje savjeta onima koji su zahvaćeni sumnjom, u nakani da im se pomogne kako bi prihvatili Božji naum o sebi. Sumnja je prepoznata kao ’kritično‘ stanje čovjeka, stanje neodlučnosti koje ga čini nesposobnim prepoznati put, te samim tim nemoćnim za životna djela.
Pozivajući ljude na duhovna djela milosrđa, a među njima dajući prvo mjesto savjetovanju dvoumnih, onih koji zdvajaju, kršćanska mudrost i duhovnost čuvaju raznolika iskustva sumnje i(li) zdvajanja.
Dvojba ili dvoumnost jest neodlučnost, nesigurnost u razabiranju i razlučivanju između dvoga.
Sumnja je drukčije iskustvo. Razlikujemo ga od dvojbe i neodlučnosti. U takvome pristupu sumnja nije tek dvoumnost, neodlučnost pri odlučivanju, nego nepovjerenje u misao, u odluku, u riječ, u ono što se vidi, u ono što se vjeruje. Sumnja tako može prerasti u zabrinjavajuće stanje koje u potpunosti ranjava odnos prema životu i sve životne odnose. U sumnjama koje nas zatvaraju u nas same i ranjavaju naše odnose, milosrdno djelo savjeta ne tiče se tek prenošenja znanja. Savjet u dvojbi nudi sigurnost znanja, daje oslonac u razlučivanju. No, savjet u sumnji nije preneseno znanje, nego uspostavljen odnos povjerenja. Savjetovati je moguće ondje gdje je prethodno uspostavljeno povjerenje, ondje gdje se stekla sigurnost u iskrenost odnosa. Stoga kršćanska duhovnost, govoreći o savjetovanju onih koji su u sumnji, na prvo mjesto stavlja vrlinu slušanja. Ono je zahtjevno umijeće.
Iziskuje puno više od onoga tko sluša nego od onoga tko govori. S razlogom su crkveni oci opominjali da vjera dolazi iz slušanja.
Slušanje je gostoljubivost (A. Vučković). Slušanjem ugošćujemo drugoga, častimo ga, dopuštamo mu da bude gost našega života, našega životnoga prostora, naših misli, naših stavova. Duboki govor potreban je dubokoga slušanja. Riječi za koje je potrebna hrabrost da bi bile izrečene traže slušatelja koji je hrabar slušati tuđi život i slušanjem pokazati blizinu i povjerljivost.
Tko je spreman prignuti uho životu drugoga, njegovim sumnjama, traganjima i nesigurnostima, taj mora najprije odreći se sebe, svoje mudrosti i umijeća govora. Znademo da slušanje zahtijeva strpljivost s drugima. No, slušanje nas vježba u strpljivosti sa sobom, sa svojim nagnućima, iskušenjima da već na početku otkrijemo svoje znanje i misli, svoje unaprijed oblikovane odgovore, svoja iskustva... Slušanje nas uči poniznosti kako bi se u njoj mogao stvoriti prostor za druge. Tek kada uspijemo svladati sebe i spoznati da se pozornošću uha možemo približiti onima koji su zapleteni u svoje sumnje i traganja, postat ćemo mjesto gdje se pronalazi savjet.
Sv. Faustina Kowalska molila je »Pomozi mi, Gospodine, da moje slušanje bude milosrdno, da budem naklonjena potrebama svojih bližnjih, da moje uši ne ostanu ravnodušne za boli i žalopojke bližnjih.«
U Zdencu je veoma važno dati primjeran savjet onima koji se dvoume što bi u datom trenutku bilo najbolje da učine, dobro za sebe ili za drugu osobu.
Živimo u globaliziranom svijetu gdje su vjerska uvjerenja pomiješana, što uzrokuje nejasnoću, dvoumnost u življenju vrijednosti. Relativizirao se je kršćanski moral. Zdenac kroz svoje programe rada s djecom i volonterima, poučava riječju i primjerom da je istinski put za sreću, osobnu, obiteljsku i društvenu upoznavanje Isusa Krista i vršenje deset zapovijedi. Tako potičemo i omogućujemo razlučivanje i opredjeljivanje za praksu kršćanskih vrijednosti. Kroz pripremljene susrete djece s osobama treće životne dobi, djeca primaju savjete od starijih osoba: što je to vrijedno u životu i čega se trebaju kloniti. Zdenac je potpora obiteljima u odgajanju djece. Pomaganje djeci i obiteljima sa strane stručne službe, psiholog, socijalna radnica, pedagog, liječnik, svećenik. Dio rada Zdenca odnosi se na posjete obiteljima, savjete i usmjeravanje, dajući im moralnu i stručnu potporu, kako bi mogli živjeti i odgajati djecu u kršćanskom duhu.
Neuka poučiti
Drugo duhovno djelo milosrđa svoje temelje nalazi u svetopisamskim riječima: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio" (Mt 28,19). One su, ujedno, i temelj misijskoga poslanja svakoga vjernika.
Poučiti nekoga znači dati mu pouku, obogatiti ga vlastitim iskustvom i znanjem. Ta se pouka smatra duhovnim djelom milosrđa onda kada se poučava u vjeri kojoj je temelj upoznavanje osobe Isusa Krista kroz Sveto Pismo (Objavu), Predaju i Crkveno učiteljstvo.
Poučavati neuke ne događa se povećavanjem pojmovnih spoznaja koliko pomaganjem osobama u njihovoj vjeri, to jest da žive svoj život oslonjeni na vjeru. To je učenje umjetnosti življenja u svjetlu Božje prisutnosti. Ne učiniti to, značilo bi da se drugima ne želi darovati sreća. Neuki mogu biti ne samo ljudi koji nisu susreli Krista, nego i oni koji su doživjeli teške udarce i nose duboke rane, zbog neprimjerenoga življenja nas kršćana; oni koji su istrgnuti s korijena vjere i nalaze se u raznim traženjima koja ne dovode do mira i zadovoljstva. Takvim je ljudima važno pomoći vidjeti svoj život u
svjetlu Radosne vijesti, jer kršćanski nauk nipošto nije apstraktan, nego je hod prema istinskome životu.
U apostolskoj pobudnici Radost evanđelja, papa Franjo ističe važnost proučavanja Biblije za produbljenje kerigme (navještaja). „Proučavanje Svetog pisma mora ostavljati vrata otvorena svim vjernicima. Od temeljne je važnosti da objavljena Božja riječ duboko obogaćuje katehezu i sve napore oko prenošenja vjere. Evangelizacija zahtjeva prisnost s Božjom riječju. To traži da biskupije, župe i sve katoličke udruge osiguraju ozbiljan i trajan studij Biblije, kao i da promiču osobno i zajedničko molitveno čitanje.“ (Radost evanđelja 175).
Naučiteljska služba Crkve. - Treća knjiga Zakonika kanonskoga prava u 86 kanona govori o dužnosti naviještanja Evanđelja, o misijskoj djelatnosti Crkve, o katoličkom odgoju, o sredstvima društvenoga priopćavanja te o ispovijedi vjere. Otuda ujedno 'pravo' Crkve i onih kojima ona majčinski i po Božjem nadahnuću povjerava službe da bdiju, ne samo nad cjelovitošću prenošenja dogmatskih istina, nego i na moralnom, socijalnom i političkom djelovanju svojih vjernika kako bi se čuvalo dostojanstvo djece Božje onako kako to zahtijeva konačna čovjekova svrha: spasenje duše. (Crkva na kamenu)
U Evanđeljima se mogu pronaći tri kategorije koje se mogu ticati ovoga djela milosrđa:
1. oni koji ne znaju da ne znaju – primjer je apostol Petar koji ispovijeda vjeru u Krista jer je dotaknut nebeskom objavom, ali brzo nakon toga izriče riječi koje su potpuno u suprotnosti s prijašnjom ispovijedi (usp. Mt 16, 16. 21-23) i proizlaze iz ljudskoga razmišljanja;
2. oni koji znaju da ne znaju i traže – primjer je Nikodem kojemu usvojeno znanje nije postalo zaprjekom za daljnje traženje; on ne poznaje način djelovanja Božjega Duha i otkriva se da je kao učen zapravo neuk; on pokazuje da je susret s otajstvom novo rađanje, nova spoznaja Oca;
3. oni koji znaju da znaju – primjer je velik broj ljudi koji su smatrani stručnjacima u pojedinim područjima, koji ostavljaju dojam da vladaju materijom; među njih se mogu svrstati i farizeji, pismoznanci, zakonoznanci, starješine, svećenici...
Sve tri kategorije Isus je susreo kao dvanaestogodišnjak u Hramu, kada su svi ostali zadivljeni jer su susreli novost. Isus sije sjeme istine koja ih oslobađa od privida o njihovu znanju, a kasnije otkriva tko su istinski ’znalci‘: maleni, neznatni i neuki, kojima je otkrivena Očeva mudrost, a koji su na tu objavu odgovorili ljubavlju i zajedništvom.
Biblijskih utemeljenja i primjera za ovo duhovno djelo milosrđa ima uistinu puno, kako u Starome tako i u Novome zavjetu. No, kršćanski crkveni smisao zacijelo dugujemo lijepome prizoru iz Djela apostolskih, kada Filip, vidjevši da čita Knjigu proroka Izaije, pita Etiopljanina: »Razumiješ li što čitaš?« (Dj 8, 30) Ovaj mu odgovori: »Kako bih mogao, ako me tko ne uputi?« Dakle postoji važna uloga voditelja, oblikovatelja i odgojitelja savjesti u sukladnosti s Božjom riječju. S druge strane, postoji i temeljna zadaća poučavanja i davanja odgovora svima koji traže razloge nade koja je u nama "Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju" (1 Pt 3,15-16).
Naša je zadaća poznavati evanđelja, jer kako kaže pisac poslanice Hebrejima: „ Zato treba da mi svesrdnije prianjamo uz ono što čusmo da ne bismo promašili. Jer ako je riječ po anđelima izrečena bila čvrsta te je svaki prijestup i neposluh primio pravednu plaću, kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje? Spasenje koje je počeo propovijedati Gospodin, koje su nam potvrdili slušatelji, a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji.“ ( Heb 2,1-4)
Nema dvojbe da je »poučavanje neuka među najljepšim i najhrabrijim oblicima milosrđa, jer pridonosi da ljudima bude darovano veliko dobro: sloboda« (G. Ventimiglia).
U svijetu je veliki broj djece nepismen. Neshvatljivo je da svijet koji je tehnološki i znanstveno otišao daleko, i da u takvom svijetu uopće ima mjesta za nepismenu djecu. Bez obrazovanja se lako postaje plijenom izrabljivanja i raznih vrsta društvenih nedaća. Zdenac znanja, projekt koji je doprinio da nekoliko tisuća djece nauči čitati i pisati.
To je veliko djelo Božje da su Hrvati iskazali djelo milosrđa postavši kum siromašnom djetetu u Africi i Latinskoj Americi. Ti mladi ljudi će sutra željeti da i njihova djeca idu u školu, a time se ostvaruje i dugoročni cilj Zdenca da što više siromašne djece ide u školu.
„Odgoj u solidarnost i za solidarnost“ je nadopuna projekta „Zdenac znanja“. Glavni, a ujedno i odgojni cilj u ovom području je osposobiti djecu/mlade za prepoznavanje i uvažavanje vlastitih i tuđih potreba, poštivanje različitosti, građenje skrbnih odnosa s osobama iz svog okruženja te iniciranje i djelatno sudjelovanje u akcijama i aktivnostima koje moralno, materijalno i duhovno podižu razinu kvalitete življenja drugih osoba.
Grešnika pokarati
Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro - nijednoga nema.« (Rim 3, 10-12). Ako je tako, možemo li koriti grješnike, a da ne budemo slijepi vođe slijepaca, kako upozorava Isus (usp. Mt 23, 16)?
Ovo djelo milosrđa se nadahnjuje na onome dijelu Evanđelja po Mateju u kojemu se razmatraju sukobi unutar zajednice. Pogriješi li netko od članova zajednice, treba ga najprije upozoriti nasamo. Ako ne posluša, valja to učiniti pred svjedokom ili svjedocima. Kao treći stupanj odnosi se na zajednicu (usp. Mt 18, 15-17). Taj postupak, (bratska opomena, upozoravanje, ispravljanje), pokazuje dostatnu mjeru prepoznavanja stvarnih okolnosti i primjenjivosti. No, važno je uvidjeti da to upozorenje nema oblik osuđivanja, nego služenja istini jer se prema grješniku ne odnosi kao prema neprijatelju, nego kao prema bratu. Pristup treba biti čvrst, ali bez jarosti i srdžbe (usp. Ps 6, 2) i bez želje da se nekoga ponizi. Ipak, istina je: »Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti.« (Heb 12, 11)
Bratska opomena zahtijeva razlučivanje: izabrati prikladan trenutak; učiniti tako da u bratu ili sestri poraste poštovanje, a ne da se umanjuje; izbjeći da je opominjanje jedini odnos s dotičnim. Isus govori o tome da se nastoji »zadobiti brata«. Time ne kaže da nekoga trebamo pridobiti za sebe, nego ga dobiti za život, za Krista. Anselm Grün o tome piše: »Ukoriti onoga tko pogriješi djelo je milosrđa samo kada se onaj tko griješi osjeti pobjednikom; kada mu se otvore oči i uspije svoj život promatrati na drukčiji način; kada se ponovno diže i uspije ići vlastitim putem ojačan i ispunjen pouzdanjem.«
Koliko je važno opominjati druge govori i sveti Pavao u svom oproštajnom govoru starješinama u Efezu: „Zato bdijte i sjećajte se da tri godine – noć i dan – nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga pojedinog među vama.“ Primjer imamo i u Jakovljevoj poslanici: „Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grješnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.“
Božje milosrdno srce posebno se očituje u Isusovim riječima :“Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grješnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje.“ Lk 15,7
Naše je poslanje ići u zemlje i mjesta gdje se desetljećima sustavno zadire vjerski i moralni odgoj. Zdenac kroz „Odgoj u solidarnosti“ pokušava prići djeci delikventima sa ulice koja griješe najčešće ne svojom krivicom. Oni su zapušteni, u prvom redu, od svojih roditelja. Zatim od uže i šire društvene zajednice. Vrlo često nemaju ni svijest o počinjenom grijehu jer se bore za preživljavanje. Zdenac pronalazi volontere koji imaju odgovarajuća stručna znanja za rad sa takvom populacijom. Djeci se ne prilazi da bi ih se kritiziralo, napadalo i govorilo o njima kao grešnicima već se nastoji zadobiti njihovu ljubav tako da i sami osvijeste postupke koji čine i posljedice takvih postupaka srazmjerno njihovoj dobi. Poučava ih se o Isusu Kristu i Njegovu putu. Poučava ih se da je Otac nebeski pun ljubavi i dobrote i da će im u njihovim potrebama pomoći kad god Mu se obrate. Međusobna solidarnost kroz uvažavanje jedni drugih pomaže im u rastu i primjerenijem rješavanju osobnih i tuđih problema.
Žalosna i nevoljna utješiti
Utjeha je jedno od velikih Božjih obećanja, danih starozavjetnomu narodu koji iščekivaše spasenje. U Knjizi Izraelove utjehe (Iz 40-55) Jahve naziva samoga sebe riječima – „ja sam tješitelj vaš.“ U Jahvinoj riječi: „Tješite, tješite moj narod“ (Iz 40,1), prorok prepoznaje svoje poslanje.
Naše uobičajeno razumijevanje tješenja pretpostavlja mudrost koja će umjeti pronaći pravu riječ za onoga tko je u nevolji, tko se osjeća osamljenim, beznadnim i bespomoćnim. Katkada se ne usuđujemo pristupiti ožalošćenima i ojađenima, svjesni da „ne znamo što bismo im rekli“. No, utjeha ne traži uvijek nužno i riječ. Snažan primjer kako blizina može biti snažnija od riječi imamo u biblijskoj pripovijesti o Jobu. Jobu, pravedniku, dolaze trojica prijatelja da ga utješe. Plaču zajedno s njim i posiplju se pepelom. „Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika bol njegova“ (Job 2,13). Njihova šutnja snažna je slika blizine i utjehe. Premda ne razumiju razlog nevolje, prihvaćaju je i dijele s njime. U takvim trenutcima šutnja zatvara put svemu suvišnomu, svakoj riječi koja bi površno propitivala razloge, možda opravdavala stanje, pokušavala dati razuman odgovor na pitanje „Zašto trpljenje?“
Tješenje počiva na otvorenosti za bol drugoga. Takvom otvorenošću pokazujemo i priznajemo vlastitu nemoć te samim time potvrđujemo ražalošćenomu istinitost njegove boli. On je potrebit priznanja i dijeljenja boli. Iz te mudrosti apostol Pavao poučava: „ Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!“ (Rim 12,15)
Biblija govori o raznim patnjama koje sustižu čovjeka i potiče na utjehu riječima, molitvom i na svaki drugi način. Trud koji ulažemo u tješenje žalosti drugih, moramo ulagati i u tješenje nas samih, posvećujući se u trenutcima boli.
Proročko poslanje dovelo je Jeremiju do samoće i bolne krize vjere koju on sam kazuje u pet solilokvija. „Nikad nisam sjedio u društvu veseljaka da se razveselim. Pod težinom ruke tvoje samotan živim, jer ti me jarošću prože. Zašto je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste? Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan?“ (Jr 15,17-18) Njegova utjeha dolazi od činjenice da je Božji glasnik : „ Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Jahve, Bože nad vojskama.“
Od prividne i sasvim ljudske utjehe u povijesnim knjigama, u proročkim knjigama prelazi se na duhovnu utjehu otvorenu budućnosti. Ona nas vodi do Šimuna koji „iščekivaše Utjehu Izraelovu“, onu konačnu utjehu koja je Krist.
Žalost i utjeha bila su sastavni dio Isusova života. On istovremeno tješi i sam je utješen u žalosti. Najpotresniji primjer Isusove žalosti nalazimo u riječima koje je izgovorio: „ Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.“ Isus otvoreno traži solidarnost od svojih učenika, traži duhovnu pomoć u najtežim trenutcima svoga zemaljskoga života.
Apostol Pavao često govori o svojim patnjama i patnjama drugih. To osobito čini u 2. poslanici Korinćanima (1-7). Piše: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ (2 Kor 1,3-5) Ovim pojmom Kristove patnje, Pavao želi zahvatiti sve ono što je Krist trpio i što se ponavlja u životu kršćanina: nerazumijevanje, neprijateljstvo, muke, smrt itd. One, budući da ih je Krist podnio, i popraćene njegovom milošću, proizvode u nama utjehu koja nije od ove zemlje.
Članovi, volonteri, kumovi i svi suradnici Zdenca međusobno su senzibilizirani za patnje i nevolje koje nas snađu kao i naše korisnike diljem svijeta. Suosjećamo sa bolesnima, osamljenima, nemoćnima i napuštenima. Međusobno se potpomažemo, duhovno i materijalno preko zajedničkog nam Zdenca. Solidarnost se očituje u mnogim situacijama u domovini, a posebno u zemljama Afrike i Latinske Amerike. Naš je cilj da tugu pretvorimo u radost na putu i uz pomoć Isusa Krista i nove evangelizacije. Tužan si ponekad i kad si sit, a kamoli kad si gladan. Svi koji su vezani uz Zdenac, svojim doprinosom donose radost i brišu tugu sa lica potrebitih, bilo u materijalnom ili duhovnom pogledu.
Uvredu oprostiti
Uvrjedu definiramo kao postupak kojim se vrijeđa, nanosi nepravda ili sramota bližnjemu, čime se izravno pogađa dostojanstvo drugoga, ali i kao osjećaj izazvan takvom riječju ili postupkom. Može se ona nanijeti drugome, ali isto tako i sam biti pogođen njome.
Oproštenje olako povezujemo sa zaboravom jer ne umijemo izgraditi ispravan odnos prema prošlosti, ranjenoj podnesenim zlom i nepravdom. Oproštenje ne dopušta da nas zlo dalje ranjava ili da se umnaža uzvraćanjem. Ono ozdravlja naš spomen i odnos prema iskustvu koje je iza nas, čin je vlastitog ozdravljenja, oslobođenja od navezanosti na prošlo.
Na prvome mjestu stoji odnos prema samomu sebi. Da bi oprostili moramo nadići ljutnju i bijes u sebi. Stoga se ono ne događa odmah nego ima svoj razvojni proces. Oproštenje zahtijeva i prihvaćanje počinitelja nepravde ili uvrjede. Ne može se oprostiti u nespremnosti da se izgrade odnosi povjerenja i zajedništva.
»Uskrsnuće ne znači da je muka zaboravljena«, rekao je jednom kardinal Lustiger. Praštanje ne znači zaboraviti uvrjedu. »Mnogi misle da je sjećanje na uvrjedu znak da nisu oprostili. No nije moguće zaboraviti događaj koji nas je povrijedio. Sjećanje ovisi o pamćenju, a praštanje o dubokoj volji. To nije ista stvar. (…) Po jednom znaku prepoznat ćemo da praštanje doista živi u nama, tj. da smo doista oprostili i da je nama oprošteno: sjećanje je tu, ali nas više ne uništava, ne sprječava nas više da živimo.« (Simone Pacot)
Oprost ima neizostavni uvjet – obraćenje. U Novome zavjetu ta je baština skupljena u Molitvi Gospodnjoj, a tiče se nužnosti opraštanja drugima, da bi se dobilo oproštenje. Kada Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus spominje brojku „sedamdeset puta sedam“, što znači neograničeno, uvijek. S druge strane, oproštenje je posljedica ljubavi, ali ono ujedno i prethodi ljubavi. Lijepo je to rekao sv. Ivan od Križa: Kad si me pogledao, Tvoje su oči utisnule u mene tvoju milost, i tako si me zavolio još jednom, i moje su oči zavrijedile zavoljeti ono što ti u meni vidiš.“
Nadalje, kršćansko oproštenje ima u sebi i bratsko ispravljanje, u kojemu se nalazi neka vrsta obrasca strpljivoga postupanja prema bližnjima koji neprestano dolaze k nama tražeći oproštenje. „Ako ti brat sagriješi, ukori ga pa mu oprosti ako se pokaje. Ako i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam ti se puta obrati i rekne: „Kajem se“- oprosti mu.“ (Lk 17,3-4)
U Bibliji nailazimo na najrazličitije vrste uvrjeda: od nepoštivanja, podcjenjivanja i izrugivanja, do kleveta, krađa, preljuba i ubojstava. No, baš u tome potamnjelom okviru svakidašnjice izabrani narod doživljava nešto sasvim drukčije – Božje milosrđe: „ Tko je Bog kao ti, koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?“ (Mih 7,18)
Stari zavjet dokumentira polagani i mukotrpni hod Božjega naroda u opraštanju uvrjeda, počevši od neograničene osvete do zakona odmazde, pa sve do odlučujućih zaokreta prema oproštenju: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je samo od mesa, gaji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?“ (Sir 28,2-5) Oproštenjem se prima oprost od Boga.
Zakon oproštenja uvrjeda doseže svoj vrhunac u osobi i djelu Isusa. Uvrjeda drugome je najveća kad mu se oduzima život. Riječima „ Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Isus moli oproštenje od Oca za one koji ga razapinju i navodi kao razlog isprike njihovo neznanje.
Prema Pavlu, možemo oprostiti uvrjede jer Otac, Sin i Duh Sveti djeluju na nas i osposobljavaju nas za to djelo. „ Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ (Ef 4,32)
„Ne vraćajte zlo za zlo ni uvrjedu za uvrjedu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to pozvani da baštinite blagoslov!“
Izgradnja osobnosti, psihološko - duhovni rad na sebi, osposobljava nas na upoznavanje i prihvaćanje sebe i drugih, za veće razumijevanje, uzajamnu pomoć i praštanje. Vjera u kojoj gledamo da nas je Isus Krist pozvao u Zdenac u svrhu izgradnje Kraljevstva Božjeg, a u nama i po nama, zajedno daje nam duhovnu snagu za vidjeti pogreške i moguće uvrede drugoga kao priliku i put za nadilaženje vlastitih granica i posvećivanje. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete bitiosuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš.“ Lk 6,36-39,41 „Reče Isus svojim učenicima: Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.“ Mt 5,43-45
Nepravdu strpljivo podnositi
Istinska strpljivost i podnošenje uvijek je usmjerena prema drugima i prema nama samima. To je umjetnost življenja zemaljske neispunjenosti koja se ne smije poistovjetiti s pomirenošću. Strpljivost podnošenja jest snaga u odnosu na nas, sposobnost da ne djelujemo naglo, čekanje na drugoga i pomaganje u nošenju njegovih slabosti, sporosti i negativnosti. Treba se pitati kada nas netko uznemirava, što nas zapravo smeta i kada je netko nepodnošljiv. To je očitovanje o nama, spoznaja o nama, posvješćivanje vlastitih slabih točaka.
Treba naznačiti činjenicu da je hrvatski prijevod suzio sadržaj onoga što znači latinski poticaj. Uzmemo li latinsku riječ molestus (napor, teret koji se teško može skinuti) za prijevod govorimo o svemu onome što nas pritišće, opterećuje, zamara, uznemiruje; o svemu što nam je teško. Govorimo o ljudima koji, umjesto da nose naš teret, sami postaju novim, dodatnim teretom. Mjera pak toga podnošenja ostaje ljubav: ljubav koja „sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“
Strpljivost u sebi sadrži sposobnost trpljenja. To je, dakle, stav nekoga tko je jak pred protivštinama, neprijateljima, bolima. Podnošenje može biti svakodnevno i ono zahtijeva istinsko junaštvo koje samo ljubav u svemu svome božanskom i ljudskom bogatstvu može učiniti djelotvornim. Zato je u Svetom pismu podnošenje ponajprije Božja odlika. Bog podnosi mrmljanje svoga naroda: „ A što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, da obznani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu.“ (Rim 9, 22-23) Postoje i oni primjeri u kojima se čini da Gospodin nije mogao podnositi odupiranje svoga naroda, njegovu zloću. Bog teško podnosi posebno one koji ne vjeruju u njegovo milosrđe, što postaje žalopojkom koju izražava i sam Isus: „ O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi?“ (Mk 9,19)
Primjer podnošenja drugoga, odnosno nepravde koja dolazi od drugoga, imamo u Judi Iškariotskom. Isus je dobro znao njegov naum, poznavao je njegove osjećaje i, unatoč tome, podnosio ga je kao brata. Sigurno je trpio i za Isusa je to morala biti svojevrsna duhovna muka.
Kršćanin je, prema Isusovu primjeru pozvan podnositi teret svojih bližnjih: „ Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!“ (Ef 4, 1-3) U ovom odlomku, bogatu praktičnim savjetima, Pavao ističe vrline potrebne za „podnošenje jedni drugih“.
Poslanica Titu govori o ljubavi prema čovjeku. Pavao kaže da moramo „očitovati svaku blagost prema svim ljudima.“ Njegov pogled je univerzalan, nije vezan samo za kršćane. „ Jer i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge.“ (Tit 3,3) Pavao govori da podnosimo njihovo sadašnje stanje, koje je bilo i naše. Potrudimo se da ih Božje čovjekoljublje zahvati.
Zdenac je pun, kao i ovaj svijet u kojem živimo, ljudi koji su izranjeni na najrazličitije načine. Njihovo biće nema snažne odlike kršćanina ni katolika premda su kršćani, a oni koji nisu, a nalazimo ih na misijskom putu, još su teži likovi. Naš je cilj, u prvom redu, razumjeti se međusobno. Strpljivo podnositi slabosti drugih i svoje osobne izgrađujući osobnost kroz mijenjanje sebe, a potom i drugih. Od sebe tražimo da drugima budemo primjer, ako to nismo tko će nam vjerovati. Istovremeno znači da sestre i braću koji su posrnuli među nama ne odbacimo i tako ih još više ranimo ostavljajući ih na putu sa kojeg nema povratka. Zdenac im treba pružiti ruku pomirenja i vratiti ih na put Isusa Krista. Ljubimo ljubavlju koja „sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ 1Kor 13,7
C. Foucauld piše: „Nekoga ljubiti znači: za ovoga čovjeka uvijek imati nadu. Od onog trenutka kad nekoga prosuđujemo, kad ograničimo svoje povjerenje u ovoga čovjeka, kad ga poistovjetimo s onim što o njemu znademo i na to ga čvrsto položimo, prestajemo ljubiti ga. On također više ne može postati ni bolji ni veći. Mi smo ga uhvatili. Moramo vjerovati u svako dobro u tome drugome, moramo se odvažiti biti ljubav u svijetu koji ne zna ljubiti.”
Za žive i mrtve Boga moliti
Ovo duhovno djelo milosrđa odnosi se na zagovornu molitvu. Prema KKC ona je prošnja u korist drugoga. Ne poznaje granica i proteže se i na neprijatelje (KKC 2647). Ona nas izbliza usklađuje s Kristovom molitvom. On je jedini Zagovornik kod Oca za sve ljude, osobito za grešnike. On „može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da za njih zagovara“ (Heb 7,25). Sam Duh Sveti „zagovara za nas“ i njegovo je zagovaranje „za svete“ u skladu s Božjim naumima (Rim 8,26-27); (KKC 2634).
Zagovarati, iskati nešto u prilog drugoga, poslije Abrahama, vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem (KKC 2635). Kršćansko zagovaranje ne poznaje granica: „za sve ljude (...) za sve koji su na vlasti“ ( 1 Tim 2,1), za progonitelje (Rim 12,14), za spasenje onih koji odbacuju Evanđelje (Rim 10,1) (KKC 2636). Bog želi da se svi ljudi spase, a molitva zagovora posljedica je zakonitosti pripadnosti i odgovornosti vjernika jednih za druge i za svijet. Ona je suradništvo u Božjem naumu.
U vjeri i u predaji Crkve postoji praksa preporučivanja osoba Božjoj providnosti, u nekoj posebnoj nakani, trpljenju, važnoj odluci i izboru, u sukobu, tjeskobi, ranjenosti i sl. Bog zna što nam treba i prije negoli ga zamolimo, ali naša molitva govori o našoj brizi i ljubavi za druge.
Molitva za žive postoji u cijeloj Bibliji i mnogo je primjera takve molitve, dok izravnu potvrdu o molitvi za pokojne nalazimo samo u Drugoj knjizi o Makabejcima, u 12. poglavlju.
U Starom zavjetu imamo niz primjera velikih zagovornika. Molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca Abrahama (KKC 2569) koji zagovara kod Gospodina za stanovnike Sodome i Gomore (Post 18).
Posebno mjesto u zagovorničkoj molitvi zauzima Mojsije. Ona postaje njegovo karakteristično služenje. O snazi zagovorne molitve psalmist pjeva: „ Već namisli da ih satre, al Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi.“ (Ps 106,23)
Samuel „ A od mene nek je daleko da zgriješim Gospodinu prestajući moliti za vas i upućivati vas na dobar i pošten put“ (1 Sam 12,23).
Jeremijin zagovor je vrlo moćan kod Jahve, tako da Bog čak od njega traži da se ne zauzima za svoj narod: „ A ti ne moli milost za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me, jer te neću uslišiti. Ne vidiš li što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim?“ (Jr 7,16-17). Jeremija će nastaviti zagovarati za svoj narod, čak i poslije svoje smrti.
Za svog zemaljskog života Isus je mnogo puta molio, o čemu nam svjedoče sva četiri evanđelja. Tako imamo primjer Isusove molitve za pojedinca : „Petre, molio sam za tebe da ne malakše tvoja vjera“ (Lk 22,32). Koja snaga leži u spoznaji da za nas zagovara sam Isus. Molio je i za apostole (usp. Iv 14,16) kao i za sve koji će povjerovati u njega (usp. Iv 17,20). Isus nam zapovijeda da molimo i za one koji su nam neprijatelji (usp. Mt 5,44).
Pavlovski i ivanovski spisi govore nam da Isus nastavlja svoje djelo zagovornika, potpuno, i nakon smrti i uskrsnuća. „Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu- on se baš zauzima za nas!“ (Rim 8,34) „ Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.“ (1 Iv 2,1-2)
Crkva ističe zagovorničku molitvu koju kršćani moraju upućivati Bogu jedni za druge. Apostol Pavao pridaje veliku važnost molitvi kršćana jednih za druge. Ovo djelo milosrđa očituje se jasno u Poslanici sv. Jakova: „ Molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednika“ (Jak 5,16)
Sveto pismo govori o molitvenoj praksi za pokojne : “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika:
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve. (KKC 1032)
U sve četiri euharistijske molitve Crkva za vrijeme svete mise moli za pokojne:
1. „Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih, koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere te spavaju snom mira“ (iz 1. euharistijske molitve)
2. „Spomeni se i naše braće i sestara, koji usnuše u nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju: privedi ih k svjetlu svoga lica“ (iz 2. euharistijske molitve)
3. „Našu pokojnu braću i sestre i sve koji u tvojoj ljubavi prijeđoše s ovoga svijeta dobrostivo primi u svoje kraljevstvo gdje se i mi nadamo s njima vječno uživati u tvojoj slavi kad otreš svaku suzu s naših očiju“ (iz 3. euharistijske molitve)
4. „Spomeni se i svih onih koji preminuše u miru Krista tvoga i svih pokojnika kojih je vjera samo tebi znana“ (iz 4. euharistijske molitve)
„Komuniciranjem duhovnih dobara, oni na zemlji i oni koji su umrli uzajamno pomažu jedni druge po ljubavi i molitvi“ (Drugi vatikanski sabor). Po našim zagovornim molitvama postaje izvjesnije ono što u misi svakodnevno spominjemo: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život ne oduzima već mijenja“ (Rimski misal). Molitvom pomažemo našim vjernicima da im njihova smrt postane dobitak (Fil 1, 21).
Po odredbi Ordinarija na blagdan Svih Svetih, na Dušni dan i nedjelju poslije Dušnog dana, mogu vjernici u svim Crkvama dobiti potpuni oprost koji se može namijeniti samo za pokojne.
Crkva nam je, milošću Božjom, dala bogatu ostavštinu da se molimo za pokojne, te time pokazala da smo „općinstvo svetih,“ čiji je početak u Bogu Ocu, kojemu se vraćamo.
"Ima neka milost u dobrim ljudima,
oni su jaki i nakon odlaska.
Događa se da i dalje žive,
po svojim riječima i djelima,
a najviše po dobroti srca."
Zdenac moli za svoje žive i mrtve. Posebno se molimo za mrtve u studenom. Umrlim članovima Zdenca svake godine posjetimo grob i odnesemo cvijeće kao zahvalnost za sve dobro što su učinili u Zdencu. Korisnicima za koje smo brinuli za života, posjećujemo grobove i molimo se za njih.