Madaba je selo u blizini većeg mjesta Songea. Ima jednu asfaltiranu cestu i oko 80.000 stanovnika. Nagodinu bi mogao prerasti u grad, kaže Castor Mfugale (dečko koji je studirao teologiju u Splitu, prije par godina vratio se kući u Tanzaniju, te ovdje pomaže projektu Udruge Zdenac).
Ugostio nas je u svojoj kući gdje smo se zaustavili kako bi pomogli nekolicini njegovih sumještana kojima je pomoć potrebna. Ta dva dana koja smo ondje proveli bila su najupečatljivija na dosadašnjem putu. Razlike između dva svijeta, onog iz kojeg dolazimo i onoga gdje se nalazimo, odjednom su se potpuno razbistrile.
Urbanizam
Madaba ima jednu asfaltiranu cestu. Ostalo su ulice i uličice koje to zapravo nisu. One su utabani puteljci kroz nasade kukuruza, banana, manga i ostalog egzotičnog voća. Unatoč tome što se od tog raslinja kuće ne vide, stanovici vrlo dobro znaju iza kojeg kukuruza skrenuti da bi došli u vlastito dvorište.
Duž glavne asfaltirane ceste načičkale su se prodavaonice svega i svačega. Od odjeće, hrane, krojačnice, kafića, mješovite robe, do frizerskog salona i mesnice. Uz sve što prodaju, u gotovo svakoj od tih prodavaonica moguće je kupiti prepaid bon za mobitele. Vocha. Tako se zove. Vocha prodaju i obični ljudi, ulični prodavači svega i svačega. Sve prodavaonice zapravo su drvene kolibe (one bolje imaju zidove od cigle), sa slamnatim krovovima.
Komunalna služba ne postoji. Smeće se baca u rupe oko kuće ili usput. Gdje tko stigne. Selo ima poštu. Ali kako ne postoje ulice, a još manje kućni brojevi, sva pošta koju primaju stanovnici Madabe stiže u poštanski ured. Kako primatelj onda sazna da treba doći pokupiti pošiljku, pitate se? E pa, budući da se radi o selu, a selo sve zna, tako se i vijest o primljenom pismu ili paketu usmenom predajom vrlo brzo proširi do obitelji primatelja.
U selu postoje četiri osnovne škole i bolnica. Vodu ima gotovo svako kućanstvo, ali problem je što nema struje, pa se ljudi snalaze na razne načine. Noću se ništa ne vidi, pa ljudi idu ranije spavati. Čim padne mrak. Kanalizacija ne postoji. Koriste se septičke jame.
Društveni život
Kako nema struje, nema ni televizora. Nedostatak televizora ima još jednu nuspojavu. Ljudi se druže. Uglavnom svi su na ulici i razgovaraju jedni s drugima, s trećima, s prolazncima itd. U selu je teško vidjeti starije osobe. Ali zato je djece bezbroj. Gdje god oko pobjegne u kadru se nađe barem jedno, ako ne i po desetero i dvadesetero djece. Lako je zaključiti da nedostatak televizora doprinosi i natalitetu.
Dodiri, poljupci i bilo kakvo drugo razmjenjivanje nježnosti između dvije osobe u vezi na javnome mjestu nije uobičajena stvar. Ali zato nije rijetkost vidjeti dva muškarca, kao i dvije djevojke da hodaju ulicom držeći se za ruke. To se ovdje smatra znakom prijateljstva.
Religija
Tanzanija je religijski podjeljena uglavnom na katolike i muslimane, ali postoje i nebrojene druge religije. Tako u Madabi djeluje luteranska crkva, katolička, a gradi se i crkva Jehovinih svjedoka. Nedjeljom se iz svake od tih crkava natječu tko će glasnijom glazbom privući što više posjetitelja. Luterani imaju rock band koji svira na misi, Katolicima pjeva jedan uigrani i uhu ugodni zbor s pratnjom na klavijaturama, a kod jehovinih svjedoka tip galami u mikrofon, a malobrojna publika urla s njim, skače i pada u trans.
Arhitektura
Postoji nekoliko kategorija kuća. Prva, ona najlošija, su kuće s drvenim zidovima i slamnatim krovovima. Takva se gradnja koristi uglavnom za prodavaonice uz glavnu cestu. Drugi, najčešći tip, su kuće od crvene cigle sa slamnatim krovom. Taj krov izdrži po godinu dana, pa ga je svake godine potrebno promijeniti. Stariji stanovnici sela s tim imaju problema, budući da im je teško mijenjati svake godine tu slamu, pa su, ako ne nađu nekoga tko bi im pomogao, osuđeni na prokišnjavanje.
Treći tip su kuće od crvene cigle s limenim krovom. To su malo rijeđe, ali ih ima. I posljednji tip kuće jesu ožbukane kuće s limenim krovom. Neke su i ofarbane, uglavnom u kombinaciju plave i bijele boje ili zelene i bijele boje. Takvih je malo. Na većim građevinama postoje otvori poput prozora, ali na njima se nalaze betonske mrežaste strukture. Takav dizajn interijeru pravi sjenu, a omogućava strujanje zraka, što je posebno važno u crkvama gdje e okuplja velik broj ljudi.
Mentalitet
Tanzanijci su usporeni, opušteni i dobroćudni. Na prvi pogled, doduše, ne izgleda tako. Svi su jako pristojni. I stari i mladi. Ovdje je dobar odgoj djece još uvijek na snazi. Pa mlađi uvijek pozdravljaju starije, nisu nepristojni, prilaze s puno poštovanja i opreza. Tanzanija je zemlja u kojoj gotovo da nema organiziranog kriminala (ne računajuć korupciju unutar vladajuće strukture). Ono malo lopovluka što se sporadično pojavi, policija vrlo brzo rješava. (Ovo su iskustva Željka Jurišića, Hrvata koji u Dar es Salaamu živi već 13 godina, no u ovom kratkom vremenu što sam ovdje, vidim da je imao pravo).
Žene poštuju muškarce. Možda i više nego što bi trebale. Ovdje nema živčanih ljudi. Ni malo. Konačna potvrda je stigla tek kad smo se vozili autobusom (nekim malo većim kombijem) od Madabe do Songee (oko 3 sata vožnje). Autobus je u Madabi stajao svakih 50 metara da pokupi nove putnike (možda bi im bilo lakše da izmisle autobusnu stanicu, nego da svako stoji gdje hoće). Mi smo ušli na jednoj od prvih stanica i dobili posljednja sjedeća mjesta.
Svi koji su ulazili poslije nas morali su stajati. I to jedni na drugima. Doslovno. Žene s djecom, muškarci s koferima, babe s kokošima... Svi su se natiskali u to malo čudo, ali nitko nije ni trepnuo. Svi su imali osmjeh na licima, normalno razgovarali držali se svoja dva kvadratna centimetra prostora. Poneki su prebacivali ruke, noge i djecu preko susjeda, ali nitko nikome nije ništa zamjerio. Još su si pomagali.
Temperatura je bila oko 30 stupnjeva, svi su se topili, ali sve je bilo polagano i happy. Djeca hodaju bosa. Ne zato što nemaju papuče, nego zato što tako više vole. I odrasli također. Jedu rukama ne zato što nemaju pribor, nego zato što je do dio kulturnog nasljeđa.
Priroda
Tanzanija je jako lijepa zemlja. Iznimno je šarolika i raznolika. I na sjeveru se nalazi planinski dio i najveći afrički vrh Kilimanjaro. Ima obalu i dugačke pješčane plaže. Predivni središnji dio stanište je brojnih divljih životinja i mjesto gdje je priroda ostala kakva je bila prije. Jug je također poseban na svoj način. Trenutno je sav zelen, s brojnim stablima banana, grmovima ananasa, ogromnim plantažama zelenog čaja i domaćim životinjama kojih ima posvuda.