Čovjek je znatiželjno biće... stalno u potrazi. U potrazi za srećom, za Bogom, za identitetom, za odgovorima na važna pitanja. Jedne nedjelje djeca s kateheze, izrezujući iz novina slike svojeg zanimanja iz snova, okrenula su se prema meni i upitala me: A koji su tvoji snovi? Što ti želiš biti? Nasmijala sam se od srca i rekla im: Ja živim svoje snove. Željela sam biti – misionar!
Ali čovjek koji želi koračati s Bogom ne smije stajati, nego neprestano putovati nošen ljubavlju i radošću života. I tako se ni ja, unatoč ispunjenosti, ostvarenosti i sreći nisam odrekla svojih malih znatiželja, traženja i ponovnog pronalaženja.
Ekvador je zemlja velikih klasnih razlika, koje su toliko drastične da ih je nama Europljanima gotovo nemoguće pojmiti. Siromašni doslovno nemaju ništa, a bogati imaju sve. Upućeni u ovdašnje prilike kažu da zapravo sve što vrijedi u ovoj državi od otprilike 13 milijuna stanovnika leži u rukama 20 najbogatijih obitelji. Od zemlje, preko izvora vode, rudnika zlata, nalazišta nafte, plantaža riže i banana, pa sve do velikih tvornica ili trgovačkih lanaca. Čovjek ne može a da ne razmišlja: jesu li godine i godine poticanja klasnih razlika, uzgajanja siromaštva i različitih oblika kolonizacije uistinu dovoljne da običan narod prihvati bijedu kao svoju sudbinu i trajno se pomiri s njome?
Isus je rekao: "Došao sam da imaju život, u izobilju da ga imaju!" (usp. Iv 10,10). I prošao je svijetom družeći se sa siromasima, bolesnima, odbačenima i potlačenima. Njima je pomagao, njih ozdravljao, s njima živio i u njima mijenjao stare navike, običaje i vjerovanja.
Treba odabrati stranu, ostati Božji. No, upadnemo li u zamku da sanjamo velike i neuhvatljive snove, živi ljudi oko nas možda će nam se učiniti preobičnima da za njih učinimo prvi korak milosrđa. A i najduži put čovječanstva je sastavljen od sitnih koraka po mjeri ograničenosti našeg ljudskog tijela. S druge strane, naviknemo li se na ovo siromaštvo koje nas okružuje – koje nije čovjekov slobodan izbor iz jednostavnosti duha, nego surova realnost svakodnevice – tko će s Isusom mijenjati ljudske živote?
Sklopljenih ruku i očiju uprtih u Njega često se vraćaju ona najvažnija pitanja: Koja je mjera duše misionara? Dajem li se dovoljno za druge? Učinio sam skoro sve što mi prilike dopuštaju, a tako sam malo učinio! Koliko daleko smije sezati moj pogled, a da ne izgubim bližnjega iz vida?
Dan nakon nedjeljnog razgovora s djecom na katehezi vratila sam se u klupe biblijske škole Verbo Divino. Radilo se cijeli tjedan, od ponedjeljka do subote i svaki je dan sa sobom nosio novog predavača i novu temu. Prvi jutarnji susret je zato uvijek krio malo iznenađenje. Znali smo da se zove Roxana i da je tema Isus. Na vratima se pojavila žena srednjeg rasta, sijede poluduge kose, izgledom, govorom i oblačenjem poput mnogih drugih.
Ušetala je u dvoranu, pozdravila, uzela gitaru naslonjenu o zid i otpjevala s nama nekoliko duhovnih pjesama. Kao i mnogi drugi. Kratko se predstavila: "Ja sam Roxana Adum, časna sestra Marianita i misionarka u pokrajini Los Rios". Ostali smo malo zbunjeni, jer smo znali da ta zajednica u Ekvadoru nosi habit, a Roxana je stajala pred nama u jeans hlačama, ravnim sportskim cipelama i šarenoj vunenoj vesti. Zatim je dodala: "Zaljubljena sam u Isusa kojem priđe gubavac i kaže Ako hoćeš, možeš me očistiti! A on mu odvrati Hoću, budi čist! (usp. Mk 1, 40-42).
Toga dana svi smo zajedno gledali u Isusa Učitelja postavljajući mnoga pitanja, neka naglas, neka u nutrini duše. U jednom trenutku Roxana je rekla: Hebrejski je jezik koji nema rodove u klasičnom smislu riječi. Jeste li baš sigurni da možete biti sigurni da je Isus bio muško?. Već mi je neko vrijeme bilo jasno da je ova žena drugačija od drugih. Ali me mučilo pitanje zašto ju u svemu, pa i u znanstvenom radu prati teorija sumnje...
Za večerom se nekako poklopilo da je sjela do mene. Započeli smo razgovor. Obična pitanja – neobični odgovori.
-
Roxana, zašto miješaš španjolski i portugalski?
Bila sam 16 godina u Brazilu. Tamo sam naučila što znači biti misionar. Skinuli smo habit, jer zbog blata i poplava nismo mogli ništa drugo nego obuči čizme i hlače. Živjeli smo u ruralnom području gdje je svatko obrađivao svoj komad zemlje. Dok se jednog dana šačica lokalnih moćnika iz obijesti nije dosjetila da bi mogla pokupovati svu zemlju i napraviti ogromne hacijende. Dolazili su u najgorem periodu kad su ljudi praktički gladni čekali na urod i žetvu, kad su najranjiviji.
Otkupljivali su zemlju sa sitne novce i protjerali čitave obitelji na cestu. Ako netko ne bi htio prodati pod tim uvjetima, korumpirani sudovi su im oduzimali zemljišta i dodjeljivali bogatima. Nismo više mogli izdržati. Počeli smo organizirati ljude, prijavljivati korupciju. Stalno su nas progonili i prijetili da će nas ubiti, ali smo Božjom pomoću na kraju ostali živi i zdravi. Sad sam opet u Ekvadoru.
-
I što radiš u Los Riosu?
Radim sa siromašnima, seljacima, a takvo je zapravo cijelo stanovništvo regije. S ljudima koji beru rižu na poljima i donedavno su zarađivali oko 1,5 $ dnevno (7,5 kn). Bogati su držali u rukama sve silose i skladišta i manipulirali cijenom riže. Određivali razdoblja gladi i razdoblja kada su i siromašnima dozvoljavali da jedu. Tako su vladali njima, suzbijali pobune i držali ih u podređenom položaju. Zamisli, a skoro cijelo područje živi samo od uzgoja i trgovine riže. Da bi mogli prehraniti obitelj, toliko su radili i toliko se iscrpljivali da su se skoro svi ozbiljno razboljeli.
Naravno da nemaju zdravstveno osiguranje i kad prvi puta odu kod doktora, najčešće je već puno prekasno. Nas je šest sestara u zajednici i na cijelom području imamo jednog svećenika. Uspjeli smo ih organizirati u zadrugu, svatko je dao dolar, dva, pet, koliko je najviše mogao i izgradili smo svoje silose. Nas sedmero sada koordiniramo povjerenstvima i organiziramo, a oni rade i prodaju. Glavno je da smo složni. Sad su koliko-toliko nezavisni, napokon preživljavaju od svojeg teškog posla. Jedino što smo stali na žulj bogatima i smanjili njihovu moć. Ali moramo stisnuti zube i boriti se, izdržati.
-
Imaš li snage za borbu?
Imam, znaš najgore je kad se čovjek navikne i kad mu zbog konformizma i rezignacije nenormalne stvari postanu normalne. Recimo, kako je nas crkvenih predstavnika ukupno sedmero, svatko je dobio jedan dan u tjednu da vodi sahrane. I mene je zapao utorak. Utorak je najgori dan u tjednu! Vikendom se svi napiju da zaborave na siromaštvo i težak život. Ponedjeljkom ne znaju za sebe, u tom mamurluku postaju neuračunljivi i na kraju se poubijaju. Utorkom zato ima najviše sahrana i sve sama ubojstva. I to je ljudima postalo normalno! Ljudi se stvarno na sve naviknu i najteže je probijati rezignaciju, krive moralne standarde, mijenjati način razmišljanja. Kad siromaštvo života prijeđe u siromaštvo duše, treba imati puno snage za borbu.
-
Pa dobro, što ti je trenutno najteže u životu?
Na obali se jede friško ubrana riža koja ima dosta nisku cijenu. Naprotiv u unutrašnjosti, Sierri, svi jedu rižu koja se suši u silosima oko 6 mjeseci i puno je skuplja. Za quintal (50 kg) se plaća i do 40 $. Zamisli koliko bi mogli poboljšati životni standard cijele zajednice samo da uspijemo osušiti godišnji urod! Ali nažalost, ne možemo si priuštiti da zamrznemo toliki kapital pola godine, pa ljudi bi nam poumirali od gladi!
Biblijska škola je davno završila i vratila sam se u svoju zajednicu. Kao i ranije, predajem engleski i informatiku, radim u tajništvu škole, učim s djevojkama iz Amazonske prašume... živim svoje poslanje i sanjam svoje snove.
Danas na ruci nosim crni prsten – povijesni simbol latino-američkog pokreta za ujedinjenje siromašnih i njihove borbe za zemlju. Poput Roxane, ali i mnogih drugih misionara koji možda nisu činili čuda poput nje, ali nikada nisu prestali u njih vjerovati!
Uvijek s vama u zajedničkoj molitvi i blagoslovu preko Oceana,
Sanda