Dragi Zdenčani,
ima evo već dva mjeseca kako ste nas misom u Splitu ispratili na put. A čini se da je bilo jučer. Pa ipak, uspio nam se Ekvador u ovo malo vremena ušuljati u srce i dušu, tako da ga već pomalo osjećamo kao svoju drugu domovinu. I ovo pismo vam pišem u svojoj samostanskoj sobici, zaogrnuta u indijanski pončo, jer je pao mrak, pa je u San Franciscu de Oyacoto, koji se nalazi na 2.500 metara nadmorske visine poprilično zahladilo.
Ovdje u ovoj našoj maloj pustinji (kako od milja zovemo naš kraj, jer je izrazito suha klima pa je sve puno pijeska i prašine) započela je nova školska godina, što znači da su se i naši dani produžili, a poslovi utrostručili. Za razliku od ljeta, kada se život odvijao uglavnom u našem samostanu, sada nam se značajno smanjio prosjek godina, jer uz nas trinaestero odraslih (sedam sestara, tri novakinje i tri misionarke) svakoga dana u vrtić i školu dolazi 150 malih Indijanaca. Zato se zvono za ustajanje oglašava svakog jutra u 5 sati, dakle prije zore.
Evo kako izgleda jedan dan: nakon zajedničke jutarnje molitve i meditacije svatko se posvećuje svojem dijelu posla. U mojem slučaju to je prijevoz djece iz obližnjih zaseoka prije i poslije nastave. U školi predajem engleski jezik i informatiku i obavljam neka administrativna zaduženja kao nadzornik smjene. Oko 14 h ručam sa sestrama i nakon toga započinje popodnevno učenje s djevojkama koje su kod nas u internatu. Ima ih 22 i dolaze uglavnom iz najsiromašnijih predjela Ekvadora, prašume Amazonia ili brdskih krajeva. U 18 h slijedi zajednička večernja molitva i večera.
Vrijeme prije počinka uglavnom koristim za čitanje, ili kao kućna sakristanka za uređivanje naše male samostanske kapele. Kraj tjedna rezerviran je u zajednici za pastoral i kateheze, jer na našem području nema stalnog župnika. Meni su povjerili grupu mladih u obližnjoj župi Santa Anita. Od sljedećeg tjedna subotom ćemo držati i nastavu u dopisnoj srednjoj školi, koja je dobila ime po kardinalu Stepincu. Za razliku od većine ostalih u Ekvadoru, naša je besplatna i prima siromašne, dijelom čak i odrasle. Većina polaznika na početku nastave ne zna dobro čitati, pa su prve lekcije vrlo, vrlo jednostavne.
U našem području siromaštvo je veliko; djeca bez odjeće, kuće bez prozora, vrata i svjetla su ovdje sasvim uobičajen prizor, na samo 20 kilometara od bogatog i uređenog glavnog grada Quita. Ali siromaštvo je nešto na što smo bili spremni i što nas nije puno iznenadilo. Ono pred čime čovjek doista poklekne u svoj svojoj nemoći su ljudske sudbine, posebno djece. Napuštena, zanemarena, zlostavljana, gladna, iskorištavana za razne poslove od najranije dobi, željna ljubavi... Kad se nađemo oči u oči s tim malim, petogodišnjim, sedmogodišnjim, deseterogodišnjim... ljudima i njihovim preteškim sudbinama, tu prestaje svaka logika i djelotvorna ostaje jedino ljubav. Biti učitelj ovdje zato znači pružiti ljubav i toplinu djeci, dati im podršku, a tek onda poučavati predmete i graditi znanja.
Ekvador je zemlja koja ima malo sličnosti s Hrvatskom. Različiti su ljudi, običaji, klima, hrana, pa čak i automobili. U ova dva mjeseca puno mi se toga dogodilo "po prvi put". Sve te male zanimljivosti i različitosti su mi u međuvremenu nekako postale sastavni dio svakodnevnog života, pa mi ih se sve teže i prisjetiti. No, dva su događaja koja su obilježila ovo kratko vrijeme i koje ću pamtiti cijelog života. Prvi je primanje misijskog križa. Biti Njegov i nositi Njegov vidljiv znak na grudima, osjećaj je koji je nadvisio i zasjenio sav dosadašnji život, sva znanja, sve želje i sva nadanja. Kao dijamantna kruna svih odricanja, kriza, gubitaka... donio mi je neizrecivu sreću i neizrecivu odgovornost – u svojoj ljudskoj ograničenosti biti dostojan Njegovog poziva. Često me djeca u školi pitaju: „Hermanita teacher, zašto to nosite oko vrata?“. A ja im odgovaram „Križ je znak Isusovih misionara“.
Drugi je događaj otvaranje misijske kuće u planinskoj provinciji Cañar, udaljenoj od Quita oko 400 km, ili desetak sati vožnje zavojitim cestama Anda. Pratili smo ondje tri sestre koje su se odvojile od kuće matice i krenule u novu misiju. Na putu nam se pokvario auto, pa smo u selašce blizu Azoguesa umjesto u 2 poslije podne stigli oko 7 navečer. Ali naše poduže kašnjenje nije niti malo umanjilo veličanstvenost dočeka. U selo nas je uveo mons. Romero, župnik obližnjeg gradića, oglašavajući taj veliki događaj trubom automobila. Ispred nekih kuća su stajali ljudi i mahali nam.
U dvorištu ispred mjesne crkve dočekala nas je zajednica od otprilike 150 vjernika i kad smo uz ovacije izišli iz automobila slijedila je dobrodošlica prema indijanskom običaju – zagrljaj i poljubac u obraz sa svakim pojedinačno. Zatim smo slavili Svetu Misu u kojoj se svatko od nas pridošlica predstavio, a vjernici su pojedinačno zahvaljivali Gospodinu za milost da se u njihovom selu po prvi puta u povijesti nastanila jedna redovnička zajednica. Nakon mise predali su nam na korištenje prostranu župnu kuću i svi smo zajedno večerali hranu koju su pripremili za naš doček.
Veselju i dobroj volji nije bilo kraja, premda je to planinski predio, a neki prozori na kući još nisu bili postavljeni, pa smo svi bili za stolom u zimskim jaknama i kaputima, lica omotanih u šalove. U 9 sati navečer došao nas je posjetiti i zaželjeti nam dobrodošlicu tamošnji biskup. Ugledavši Lanu i mene veselo se osmjehnuo i pozdravio nas na hrvatskom: „Zdravo!“. Zatim je mještanima pričao o sestrama, o počecima i osnutku Krista Misionara Molitelja. Na kraju je u čast s. Lenke i nas dvije misionarke, sve prisutne naučio pjevati „Zdravo Marijo“ na hrvatskom jeziku. A meni su se u mislima redali ulomci iz biografije naše zaštitnice, Svete Marije Krucifikse, posebno poglavlje koje priča o osnivanju samostana u Splitu.
Imala sam osjećaj da je povijest ponovno oživjela i znala sam da je Bog u tim trenucima bio tako blizu, da smo Ga cijelu večer doticali ganućem, a On nas milošću. Bilo je nešto tako neodoljivo privlačno u hladnoći, kiši, blatu, u jednostavnim i Bogu vjernim licima Kachipambe, da sam odmah poželjela ostati. Sestra Lenka me blagim glasom podsjetila „Sjeti se koliko te tvoje djece čeka u Oyacotu“. I znala sam da je u pravu, na nama ljudima je da želimo, a Bog je onaj koji šalje gdje je najpotrebnije. Nakon pet dana oprostili smo se od Kachipambe i sestara, te krenuli na put prema svojim svakodnevnim obavezama.
Život u misijama nije lak, ali je intenzivan. Nije uvijek lako biti primjer, a sve oči, i malih i velikih, su uprte u tebe. Moliti i kad ti se ne moli, pjevati na sav glas i kad si tužan, biti u pokretu i kad te umor svladava. Vlastite ljudske snage nisu dovoljne i čovjek se mora naučiti istinski pouzdavati u Boga. Zato se veselim svakom novom danu, jer niti jedan nije isti kao prethodni, a svaki je nova prilika za obraćenje. I zahvaljujem na svim vašim molitvama, a znam i osjećam da ih ima puno.
I za kraj imam na srcu zamoliti vas da zajedno s nama budete misionari za svjetlo u životima ovih naših najmanjih Indijanaca, koje nam je Gospodin po zajednici Krist Misionar Molitelj povjerio. I zato Vam šaljem „Oče naš“ na indijanskom jeziku Quichua i pozivam vas da svakoga dana, zazivajući na njih blagoslov, u molitvi uzdignete duh do našeg dalekog Ekvadora:
Njukančik jaja hagua pača pi tijakuk
kampak šutiki mučaška kačun
Kampak sumak pačasa njukančiman šamučun
munaikilja ruraričun
kai pačapi jagua pačapi šina
Njukančik pučanpi mikuna tandata
kunan pučapiš karaai
Njukančik hučakunata kišpiči imašinami njukančikta
finjačikkunamanta kišpičinčik
Ama hučanaipi urmačun sakiču
Tukui ljakvimanta njukančikta
Uakaičiuai
Pozdravljam vas u Kristu i mislim na vas,
Sanda