Odakle početi, kako sročiti sve događaje, moje misli i osjećaje na jedan bijeli papir? Kako opisati riječima sve što sam proživila kroz 6 mjeseci u Ekvadoru? Kako Vama dragi Zdenčani približiti misije?! Nekako moram početi...
Moji dani povezani su sa časnim sestrama, sa curama iz internata i sa djecom u vrtiću. Sa svima njima proživljavam predivne trenutke. Toliko toga je bilo do sada da mi je trebalo vremena i vremena da se svega sjetim. Inače, ovdje se sve slavi, svaki rođendan, svaka obljetnica, svaki dolazak kod nas u samostan; tako da nam nikad nije dosadno.
Rođendan sestre Lenke proslavili smo sa djecom iz škole i vrtića. Svaka učiteljica i odgajateljica pripremila je sa svojima jednu točku (samo da znate, ovdje me djeca zovu Hermanita, što bi bilo u prijevodu - sestrica). Djecu, s kojom sam svakodnevno, naučila sam pjevati na hrvatskom Sretan rođendan i odlično su pjevali. Bilo je puno plesa, pjesme i smijeha. Na kraju je časna, naravno, trebala puhati svijećice, međutim kako su stavljene u jos vruću tortu, promijenile su oblik i nisu više bile za upotrebu. Ali ta mala nezgoda nije uništila proslavu rođendana.
Na dan sv. Nikole slavili smo dan Quita i u nedjelju smo pozvali i djecu i roditelje. Roditelji su se trebali međusobno organizirati i pripremiti tradicionalnu hranu. Bilo je tu od voćnih salata, salata od luka i rajčice, do raznih jela od krumpira, kukuruza i banane. I svaka porcija za pola dolara ili dolar i pol najviše.
Djeca su bila prezadovoljna jer osim što su došla posebno dotjerana, i sudjelovala u programu sa raznim plesovima, gledali su svoje roditelje kako se natječu u igrama: tko će prije u paru do cilja sa vezanim cipelama, traženje jaja na podu sa zavezanim očima, plesanje oko stolica dok ne stane muzika... Najzanimljivije od svega je bilo kad je trebalo doći do vrha jednog vrlo visokog drva premazanog uljem, da bi se dohvatila neka od bogatih nagrada. Toliko ih je pokušavalo, uglavnom muškaraca, ali nikome nije uspjelo.
Već smo svi bili odustali, ali kad smo ugledali našu curu iz internata kako se spretno penje prema vrhu, zaboravili smo na sve druge igre i skrenuli pogled prema njoj. I zaista, na veliko iznenađenje svih došla je do samog vrha! Preplašili smo se da ne padne, jer je bila na velikoj visini, i samo smo vikali da se spusti i da će dobit sve nagrade koje su na vrhu bile obješene. Ona je inače iz područja prašume, tako da smo mogli shvatiti kako je tako brzo i lako došla do cilja.
Došao je još jedan poseban dan – sestra Lenka je 14.12.1984.god. stigla u Ekvador! Dakle, punih 25 godina života je naša časna provela ovdje. Ja sam zaista bila sretna i ponosna taj dan što sam tu i što sam iz Hrvatske. Imamo puno naših misionara koji su otišli u tako daleke zemlje i dali cijeli svoj život za druge, a uopće se ne govori o njima. Zar to nije žalosno? Sjetimo se samo oca Gabrića... U našem Zdencu imamo i sestru Ljilju koja je 13 godina bila u Ekvadoru. Zaista se divim svim misionarima i tek sad vidim kako im nije lako; ipak, bez obzira na sve, njihov život je jedan blagoslov i primjer svima nama.
Meni su se neki ljudi “divili” što idem u misije čak na godinu dana, a što je to u usporedbi sa 25 godina i više... Ja znam da ću se vratiti svojoj kući, a oni su otišli sa odlukom da se nikada više ne vrate. Ove mlade sestre jako vole i poštuju sestru Lenku, tako da su za obljetnicu pripremile cijeli program, bez da su njoj išta rekli. Došlo je puno ljudi i prijatelja koje je časna upoznala tek kad je došla u ovu zemlju, održana je sv. Misa, pripremljen je ručak, nastupala je jedna grupa mladih sa tradicionalnim plesovima, pjevalo se, sviralo.. I nenadajući se, Sanda i ja smo imale svoju “točku”. Jedna od sestara mi je rekla da imam 5 minuta za pronaći neku pjesmu koju ćemo otpjevati, naravno na hrvatski. I što sam mogla drugo pjevati nego “Krist jednom stane na žalu”?! Za mene, ta pjesma sve govori.
Prošao je i Božić i doček Nove godine i početak drugog semestra... Dobili smo i nove volontere. Stigla nam je jedna obitelj iz Poljske na mjesec dana. Muž i žena su profesori engleskog jezika, tako da će pomagati i djeci, i curama u internatu, ali i našim časnim sestrama. Njihov dolazak smo svečano proslavili kad se slavio 15-ti rođendan jedne cure. Ovdje je to poseban dan jer tada djevojčice postaju žene i sve se mijenja. Kod indijanaca, u tim godinama djevojčice se udaju i rađaju, tako da ova proslava i nije nešto neobično. Opet je bilo puno plesa, pjesme, viceva i na kraju torta, koju su lagano zalijepili u lice slavljenici. Ne sjećam se kad sam se zadnji put tako isplesala.
Dragi moji, ovo je bio kratak opis svega što se do sada ovdje događalo... Ali kako vam opisati ono važnije, ono što je u mom srcu? Sada mogu potvrditi što sam uvijek mislila – riječi nisu potrebne da bi se nešto objasnilo, da bi se nešto shvatilo. Ovdje je toliko puta među nama bio dovoljan samo jedan pogled, zagrljaj, topli osmijeh, i ništa više. Zaista se može živjeti drugačije, zaista možeš biti dobar, iskren i ostati nepovrijeđen, neismijan. Zaista možeš bit jednostavan, običan, baš takav kakav jesi, bez srama i misli da nisi ništa poseban. Ovdje su svi posebni. Tek ovdje sam shvatila koliko mi je Bog dao talenata, koliko toga mogu dati drugima, a da pri tome ne trebam nikakvu diplomu, ni titulu. Koliko je samo bilo dosad i suza i smijeha, otvorenih srca i iskrenih molitava – o našoj prošlosti, budućnosti, snovima... Svi smo prihvaćeni i voljeni već zbog toga što smo tu.
Ne trebamo glumiti, ne trebamo stavljati maske (iako je karneval blizu!), ne trebamo se pretvarati da smo nešto što nismo. Razmislimo samo koliko mi u našoj lijepoj Hrvatskoj, po uzoru na zapadne zemlje, pridajemo važnosti intelektu, razumu, školovanju, ocjenama, diplomama, a uopće ne znamo što je smisao našeg života. Tražimo dobar i perspektivan posao, da možemo napredovati, da nam plaća može rasti, da imamo neki ugled pred drugima, a gdje smo tu mi?! Ne želimo puno djece jer ipak je to velika obaveza i nije baš lako rađati. Ali jedan dobro uređen stan i jedno novo auto ne bi bilo loše imati. Danas kredit sve riješava...
I tako prođe život da uopće nismo ni znali kako živjeti, što je uopće važno u životu, za nas i za naše bližnje. Ovdje se čovjeku otvaraju oči i sve iluzije padaju u vodu. Ovdje se čovjek zaista može obratiti i da ima neznam kako tvrdo srce. Kad samo vidim ove mlade sestre kako rade u školi, vrtiću, u odgoju cura iz internata, u kuhinji, sa životinjama, oko kuće, u vrtu, u crkvi, na katehezama... Nije im lako. A uza sve to, dosta njih još studira i uči za ispite. Jedna sestra mi već mjesec i pol dana dolazi 3 puta dnevno i stavlja kapi u nos od trava koje ona sama svaki dan pravi. To je za mene žrtva, bezuvjetno davanje. Ali ona želi da ja ozdravim, da nemam više problema sa sinusima.
S nama su tu svaki tjedan jedan dečko i njegova sestra. Idu u našu školu, a samo vikendom odlaze kod oca. Majka im je umrla mlada, a otac se baš ne brine za njih. Sestre im pomažu sa zadacama, peru im odjeću, liječe ih ako su bolesni, igraju se sa njima. One su njihova majka i njihov otac... To se naziva služenje, pomaganje drugome. Puno sestara mi govori Vi, ali to je kod njih normalno, jer i međusobno tako razgovaraju. Kad god nešto napraviš, ili pomogneš, kažu ti: “Dios le page”, što bi bilo: “Bog će platiti”.
Onda gledam te djevojčice iz internata, imaju od 12 do 20 godina. Došle su iz daleka, sa istoka, iz prašuma, i neke će otići doma nakon godinu dana. Njihovi roditelji kod kuće nemaju telefon, neki još nemaju ni struju, do grada treba pješačiti 5-6 sati kroz prašumu, kupaju se i peru robu u rijeci... Da, to je njihov život. Danas, u 21. stoljeću puno ljudi još tako živi. I gore. Ali mi ničega toga kao da nismo svijesni. Mi zaista imamo sve, i previše. Gledam te male cure kako peru svoju robu, više puta tjedno na ruke, po nekoliko sati.
Mi smo zaboravili što znači prati robu na ruke. Zaboravili smo mi puno toga, nažalost. A život je tako jednostavan. Bog nam je toliko toga dao. Budimo jedni drugima radost, naučimo davati, ne primati, ne gledajmo samo našu korist, ne mislimo da smo bolji od drugih, jer nismo. Ovdje u Ekvadoru ljudi su baš isti kao i u Hrvatskoj. Nemam više nikakvih predrasuda. Bez obzira na siromaštvo, sretni su, znaju se zabavljati, znaju se smijati, znaju plakati. I ne srame se sebe ni svojih osjećaja.
Prije nego sam otišla, rekla sam da su mi pripreme u Zdencu bile najljepše razdoblje u životu, na što mi je jedna cura odgovorila da ću tek u misijama provesti najljepši dio svog života. I zaista je tako. Moj san - otići u misije i pomagati siromašnoj djeci - se ostvario. Bože, tebi je sve moguće!!
Lana