Marko i Jerko su polubraća. Stariji ima četiri godine i ne zna tko mu je otac, a mlađega otac ne želi priznati jer smatra da nije njegovo dijete. Njihovu majku je kao djevojčicu ostavila njezina majka tako da još uvijek živi s ocem i sa sestrom. Malo je starija od 20 godina. Ta dva brata dolaze u naš vrtić. Jednog dana, majka jednostavno nije došla kući. Nestala je i nitko nije znao gdje je. Kad je obitelj shvatila da se ona neće tako brzo vratiti, nitko nije htio preuzeti brigu za Jerka. On je još beba, ima malo više od godine dana. Tko će se brinuti za njega cijeli dan i tko će mu kupovati i mijenjati pelene???
I kako su prolazili dani, njegov mladi otac je došao u samostan zamoliti časne sestre da preuzmu brigu za Jerka. Ipak, on sada radi, ali želi da sve bude zakonski, tj. želi prikupiti sve potrebne papire prije što nego uzme k sebi svoga sina. Časne sestre su preuzele dijete jer su shvatile da ni jedna ni druga strana ne žele čuvati dijete. Tako je mali Jerko postao član naše zajednice, jeo je s nama i spavao je u sobi s jednom sestrom. Sestre su mu grijale mlijeko, tražile pelene i svi smo ga zavoljeli. Nije prošlo ni deset dana, a pojavila se i majka. Došla je na vrata od samostana plačući i prignute glave jer shvatila je da je napravila ludost i odlučila se vratiti po svoju djecu. Međutim, otac je nije htio primiti u kuću, čak je rekao da će je dobro istući ako se vrati. On je cijelo vrijeme čuvao starijeg Marka kad nije bio u vrtiću.
Svi smo bili ljuti na tu mladu ženu. Što joj je bilo u glavi kad je otišla i ostavila svoje dvoje male djece?!! Kako je to mogla napraviti?! Je li bila svjesna koje će posljedice možda imati njezina djeca?! Ali što reći…. Nema smisla. Tu je, Bogu hvala da se vratila. Uzela je svoju djecu i rekla da više neće ponoviti svoj “bijeg”. Još uvijek mi je u mislima jutro kad sam sa svojim mališanima bila u parku. Bio je i Marko. Njegova majka se vratila dan prije. Sada je došla i uzela je Jerka ranije iz vrtića i otišla nešto obaviti s njim. Marko nije prestajao plakati. Vikao je: Mama vrati se, dođi po mene!!!…..Teško je to bilo i gledati i slušati. Mislio je da ga mama opet napušta.
Ante i Ana su brat i sestra. Već neko vrijeme se nalaze u našoj školi. Majka je htjela da se djeca obrazuju i da imaju budućnost, ali njihovog oca to nije puno zanimalo. On bi više volio da djeca rade s njim na gradilištu. Starija kćer je jednom pala s prvog kata neke kuće jer je pomagala ocu. Imaju još dvoje starije braće i jednu trogodišnju sestru. Majka im je umrla prije više od godinu dana. Bila je danima pijana tako da se udavila s hranom kad je jela. Tata isto pije. Kažu nam da daje piti i svojoj djeci, a djeca su neishranjena, teško hodaju i ne rastu. Pretpostavlja se da će Ante ubrzo napuniti deset godina jer nije upisan ni u kakve knjige, a po rastu bi se reklo da ima tek pet godina.
Ovdje na selu, žene još uvijek rađaju u kuci bez doktora. Starija braća nikad nisu išla u školu. Bila sam nedavno ispred njihove kuće. Zgrozila sam se. Ne znam kako bih vam opisala to što sam vidjela, ali to nikako ne sliči na kuću. Mislim da bih se još više šokirala da sam ušla unutra. Časne sestre su htjele preuzeti brigu i za ostalu djecu, ali otac to ne želi. Ante i Ana žive u samostanu od ponedjeljka do petka, a vikendom odlaze kući. Ipak, nadam se da će uspjeti u životu, da će biti sretniji...
Josipa je došla u samostan prije nekoliko godina. Bila je još curica od nekih osam godina. Njezina teta ju je dala časnim sestrama jer joj nije bila korisna. Kažu da ju je u početku odgajao otac, a kasnije majka, ali to se nikako ne može nazvati odgojem. To je bilo zlostavljanje. Cijela obitelj je uvučena u mafijaške poslove s drogom. Svi u obitelji, pa i djeca, trebali su uzimati neku vrstu droge. Josipu su seksualno zlostavljali i očuh, i brat i ujak... Majka ju je slala na ulicu da prodaje drogu i prisiljavala ju je na prostituciju. Sve je to mala Josipa ispričala časnim sestrama kad je došla u samostan. Pričala je kako su njezine starije sestre ostajale trudne i ubijale tek rođenu djecu.
Ispočetka je bilo veoma teško s Josipom. Imala je razne halucinacije, jednom je pobjegla iz samostana, nitko nije mogao normalno s njom komunicirati. Ili je šutjela ili nije prestajala pričati. Imala je i još uvijek ima puno trauma. Časne sestre su se namučile dok nije naučila čitati i pisati. Činilo se da je to nemoguća misija. Upisale su je u svoju školu i trebala je završiti treći razred. Ali nešto se u njoj promijenilo i stalno je govorila kako želi otići kući. Sestre su joj na sve načine pokušale objasniti da, ako se vrati doma, nitko ne zna što je tamo čeka. Ali nitko je nije mogao u to uvjeriti. Odveli su je najprije teti, a zatim je krenula majci. Za sada ne znamo kako je naša Josipa...
Mislite li da su ovo priče iz nekog akcijskog filma?! Ne. Ovo su istinite priče i glumci su stvarna djeca iz Ekvadora. Ovo je njihova realnost, njihovo djetinjstvo. I nisu jedini. Skoro sva djeca u našoj školi i vrtiću imaju svoje tužne priče. Teško je to slušati. Nevjerojatno, neshvatljivo. Ali, događa se. Sestra Lenka mi je rekla da napišem naslovni citat, a taj citat je jednom izrekao osnivatelj salezijanaca, don Bosco. Kako je sestra Lenka odlučila najprije otvoriti vrtić, a tek onda školu?? Sigurno je bilo više razloga, ali među glavnima je bio njezin susret s bandama. Ima ih puno u Ekvadoru.
Mladi, iz problematičnih obitelji, ili bez obitelji, okupljaju se, imaju svoja pravila, piju, kradu i ratuju s drugim bandama. U tim sukobima ima uvijek mrtvih, a indijanski zakoni su još uvijek tvrdi. Ako uhvate nekoga da krade ili napravi nešto loše, osuđuju ga na spaljivanje. Najprije ga išibaju koprivama i poliju vodom, a onda ga spale. Časne sestre su prije živjele u jednom predjelu gdje su bile bande i gdje se sve to događalo. Mladi iz bandi su napravili nered za Novu godinu, a stariji su ih odlučili uhvatiti i kazniti. Kaznili su dvije cure sa šibanjem te su ih pustili jer su tu bile njihove obitelji. Ostala je jedna mlada cura, sama, bez ikoga. Našle su se tu i naše mlade časne sestre.
Nitko iz sela, od vlasti i policije nije se usudio pomoći toj curi. Svih ih je bilo strah. A mještani, koji su bili polupijani i bijesni, bili su je spremni spaliti. Jedna naša časna sestra stala je uz mladu curu i bila je spremna proći s njom i ono najgore. Sjetila se u zadnjem trenutku da po indijanskim zakonima, muškarci kažnjavaju muškarce, a žene žene. Rekla im je da nitko od njih nije gospodar života i smrti, i ako je moraju kazniti, da je išibaju i puste. Tako su i napravili. Cura se savijala od bolova, a na njezinim golim leđima vidjeli su se tragovi krvi. Molila je sestru da joj pomogne. Sestra ju je zagrlila, prošla s njom kroz mnoštvo ljudi i odvela ju je u auto. Cura je bila spašena.
Kroz ovih nekoliko godina, vrtić i škola su narasli te je svake godine broj djece sve veći i veći. Sestre su mnogo toga napravile, pomogle su mnogim obiteljima i dale su šansu njihovoj djeci da se obrazuju, da usvoje kršćanske i ljudske vrednote, da žive moralno i da imaju vjeru i nadu u ljepšu budućnost; jer oni to zaslužuju.
Iako se uskoro vidimo, šaljem lijepi pozdrav svima iz daleke zemlje, u kojoj sam shvatila kako je teško biti dijete i kako je svakom tom djetetu potrebna naša pomoć i ljubav. Misionari su ovdje zaista potrebni. Zahvaljujem sestri Ljilji koja mi je omogućila da dođem do ove djece u Ekvadoru, a isto tako i sestri Lenki koja mi je pokazala svojim primjerom kako treba voljeti tu djecu. Ovdje zaista nema nekih zakona i pravila, koje su izmislili ljudi i koje svi trebaju poštovati. Ovdje samo postoji Božji zakon koji treba ispunjavati iz dana u dan: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.