Dragi moji, meni poznati i nepoznati Zdenčani!
Bliži se Božić, svima nama poseban blagdan. Ove godine za mene je jos posebniji, jer ću ga proslaviti daleko od svoje zemlje i svojih najmilijih. Svi dani su isti i nekako nevažni kad boraviš na drugom mjestu, ali Božić je uvijek bio dan koji sam zeljela provesti sa obitelji. Taj dan bi mi, osim usmenih i pismenih čestitki, stizale sms poruke od ljudi koje znam dugo vremena, ali su nam se putevi razdvojili. Ovaj put te poruke necu moci dobiti, jer ja nemam mobitel. Ovdje mi mobitel zaista ne treba, ali mi i ne fali!
Moji roditelji i sestre me zovu na telefon, a sa većinom prijatelja komuniciram preko interneta. I mogu vam reći da je svaki moj odlazak na net jedno iščekivanje i znatiželja- tko mi je pisao, kakve su sad novosti? Mjesto gdje živimo je relativno blizu glavnog grada, a opet, nekad je nemoguća misija otići u grad. Ovisan si o autu, sestrama koje voze, danima kad ne radiš… I tako prolaze dani. Ustvari, mogu reći da mi lete dani. Kako Sanda i ja, a i većina sestara, radimo sa djecom u školi i vrtiću, naš život i svaki razgovor se vrti oko njih; kakvi su danas bili, tko je bio bolestan, tko je nešto rekao ili napravio...
A djeca u Oyacotu kao i djeca u Splitu - sa dječjim pričama, snovima, igrama i željama. Tko ih ne bi zavolio tako jednostavne, drage, otvorene, iskrene i uvijek nasmijane!? Možete li zamisliti radost na njihovim licima kad dobiju 1 bonbon? Možete li zamisliti da vam preko odmora u parku dođe curica sa limunom u ruci i pita može li ga odnijeti svojoj mami?
Jedan događaj mi je ostao urezan u pamćenje. Otišla sam sa sestrama na misu jedno popodne. Nosila sam sok u vrećici, jer smo malo prije toga bili u trgovini. Kako sam došla i sjela, odložila sam sok na pod. U klupi ispred mene sjedili su brat i sestra, koji idu u našu školu. Okrenuli su se i pozdravili me, spustili pogled i opazili sok. Brat je prvi reagirao - gurnuo je laktom svoju sestru i očima pokazao na sok. Bili su iznenađeni, kao da su ga prvi put vidjeli. Pitali su me odmah da li je moj. A ja sam ih pitala žele li ga. Naravno da žele, i ja svašta pitam! Dala sam im ga poslije mise, a oni su presretni odjurili kući.
Inače, ovdje su sve obitelji sa puno djece. Nije ništa čudno ako netko kaže da ima 5 braće i sestara. Mame su jako mlade, ali zbog načina života, izgledaju dosta starije. Počinju rađati već sa 16, 17 godina, i do 25-e imaju petero djece! A žive jako siromašno. I nekad zaboravim da nisam u Hrvatskoj i da ova djeca nemaju sve ono što imaju naša, da je njihovo djetinjstvo drukčije... U vrtiću i školi nekad za doručak dobiju kruh koji ispeče s. Lenka. Ne traže salamu ili sir, nego puno puta traže još kruha. Naučili su živjeti skromno, i nisu gramzivi. Zadovoljni su sa onim što imaju. Ako im roditelji kupe nove cipele ili odjeću, sutra ujutro dođu ponosni i presretni pokazati mi što su dobili. U školi su odjeveni pristojno i uredno, ali nekad znamo proći popodne kraj njihovih kuća i zatečemo ih polugole i bose kako trče i igraju se po pijesku i sa psima. To je njihova realnost.
Toliko tužnih priča čujem svaki dan: ili roditelji ostave djecu, ili ih tjeraju da rade, ili ih zlostavljaju na sve načine… I budem s jedne strane žalosna što je život prema toj djeci tako okrutan, a s druge strane zahvalna sto sam rođena u drugoj zemlji gdje je sve nekako normalnije, bolje, lakše. Zaista moramo bit sretni i ponosni na ovome što je napravila s. Lenka. Omogućila je stotini djece da dobiju školovanje, edukaciju, odgoj, vjeru, opcenito jedan drukčiji način života koji će ta djeca uvijek imati u srcu i glavi. Većina od njih sigurno nikad ne bi dobili priliku da se školuju.
Hvala Vama, dragi kumovi, koji isto tako pomažete toj djeci da imaju ljepše djetinjstvo, da imaju osmijeh na licima, da osjećaju da nisu zaboravljena, da znaju da ih Bog voli.
Sretan i blagoslovljen Božić svima Vama!
Lana