«Obrazovanje je ključ života» - to je natpis koji se može vidjeti pred svakom osnovnom školom u Tanzaniji. Nažalost veliki broj djece taj ključ još uvijek nema, tako da će im mnogo vrata u životu ostati zaključana. Nekima pak, uz pomoć Udruge Zdenac i njihovih dobrih kumova, život se počeo mijenjati i konačno su dobili toliko željeno obrazovanje.
Charls, Chatira, Wille, Issa, Daudi, Alex i Ajzek su djeca koja još uvijek čekaju svoj red za školu, međutim dok im se ta želja ne ostvari oni se ne predaju. Naime prije nešto više od dva mjeseca odlučila sam početi trenirati dječake, koji ne idu u školu, nogomet, bez ikakve namjere da ih učim čitati i pisati. Željela sam im bar malo uljepšati jutra koja su umjesto u školskim klupama provodili na ulici ili obavljajući kućne poslove.
I tako malo po malo skupila se mala grupica djece s kojom sam započela «ozbiljne» treninge. Čak sam im za tu priliku kupila i nogometnu loptu, što je za njih bilo pravo čudo, jer se ovdje lopte prave od vrećica koje vežu užetom. Naravno da su svi redom igrali bosi jer za tenisice neznaju. Ono što sam im mogla omogućiti za svaki trening je čista voda i nešto malo voća, tek toliko da ne igraju na prazan stomak.
Jednog dana nakon treninga, taman što nam krenula kući, jedan od dječaka me stidljivo upitao: »Mwalim, tunataka kusoma», odnosno: »Učiteljice, mi želimo učiti».
I tako sljedeći dan sam umjesto lopte došla na igralište sa bilježnicama i olovkama. Dječaci su sami donijeli cigle, koje su pronašli kraj napuštene kuće i poslagali ih sebi kao klupe. Zaista bi taj prizor ganuo svakog čovjeka kada vidi kolika je želja ove djece za obrazovanjem. Moram priznati da nije nimalo udobna naša mala škola, koju su djeca prozvala «shule polini» odnosno škola u šumi. Jadni satima sjede na tvrdim ciglama usred pustoši izloženi jakom suncu.
Međutim pošto je sunce postalo posljednjih dana nepodnošljivo, našu učionicu smo premjestili pod obližnje drvo. I tako svaki naš školski dan započinjemo treningom. Nakon toga je molitva, pa doručak koji se sastoji od jednog uštipka ili jedne banane za svako dijete. Nakon toga kreće ozbiljan rad, učimo pisati na kiswahiliju, a potom slijedi matematika (zbrajanje i oduzimanje).
Dječaci su zaista jako bistri i poprilično su za ovih par mjeseci savladali pisanje i matematiku. Kako se samo hvale jedni drugima: «Ja znam napisati čak ovu riječ... ili: Ja znam zbrajati i velike brojeve...». Nakon ozbiljne poduke slijedi mali predah uz crtanje, naravno sa toliko željenim bojicama koje su nam poslali dobri ljudi iz Hrvatske.
Za ovih par mjeseci broj učenika je stalno rastao. Pošto nam je učionica na otvorenome, svatko od prolaznika bi zastao i znatiželjno upitao šta mi to radimo. Nakon što bi im djeca detaljno objasnila što radimo, ljudi bi mi zahvaljivali i blagoslovili me jer pomažem djeci. Mnogi su od njih «upisali» i svoju djecu u našu malu školu jer ih nemaju mogućnosti slati u pravu školu.
Ponekad, kada smo na putu po nekoliko dana, dječaci se sami skupe pod drvo i podučavaju jedni druge, jer ne smiju izostati niti jedan dan iz škole.
Nakon par mjeseci rada konačno smo dobili obavijest iz Hrvatske da su se javili novi kumovi koji žele platiti školovanje djeci. Tako da će se našim malim školarcima sljedeće godine konačno ostvariti san i krenut će u školu.
Ovom prigodom se zahvaljujemo svim našim kumovima koji su omogućili da mnoga djeca u Tanzaniji dobiju «ključ» kojim će moći otvoriti mnoga vrata u svojim životima.
Biljana