Po dolasku u Dar es Salaam, vesela sam izašla iz aviona i čekala vizu 20 minuta, a nakon dobivene vize po prvi put u životu pružila sam po afričkom tlu svoje korake. Zahvalila sam Bogu za sretan dolazak i otišla tražiti ljude koji me trebaju dočekati, ali nisam trebala puno gledati, jer čim sam izišla, stajao je natpis s mojim imenom u rukama jednog čovjeka koji je čekao novac za školovanje svojih nećaka. Čovjeku sam prišla i pokušala reći na swahiliju „Dobro jutro“. Nasmiješio se i pružio mi ruku. Kad sam mu nosila novac usput sam ugledala sestre koje me čekaju. Prišla sam im i rekla im: “Vi mene čekate.” Odmah su me okitile u cvijeće i veselo poželjele dobrodošlicu. Nakon dobivenog cvijeća zahvalila sam im i ujedno malo zaplesala i svi smo se smijali.
Putovanje do Songee bilo je savršeno. Moje oči su se nauživale gledajući ljude, tržnice, gradove, životinje, dok je u autobusu cijelim putem svirala tradicionalna afrička glazba. Sestru sam putem ispitivala o djeci kako bih ih malo bolje upoznala. Iz Songee smo se uputili autom do našeg krajnjeg odredišta – Chipolea. Sjedamo u auto, ali ja moram sjesti na prvo mjesto do vozača jer je to pripremljeno za mene. Sjela sam i krenuli smo.
Nakon sat i pol vožnje stigli smo u sirotište Chipole, a vozač je sirenom najavio naš dolazak. Sestra mi je otvorila vrata i rekla „Karibu“. Odjednom se stvoriše mališani, dvije žene koje rade i jedna časna sestra. Sve gledam hoću li koga prepoznati sa slika, ali svi su isti. Dobivam opet cvijeće oko vrata, a sve je popraćeno pjesmom i riječima „Kigelel, kigele“ (izraz veselja). Djeci dajem poklone i nekima stavljam svoje cvijeće oko vrata. Žele se igrati sa mnom, ali i pažljivo promatraju.
Sljedeći dan voditeljica me vodi do prostorije u kojoj se nalazi vrtić. Tamo se nalaze klupe i stolice, nešto igračaka koje su razbacane i dva duga, niska ormara s dvije police. Djecu sam posložila uz pomoć ravnateljice i jednog dječaka da stanu u paru u kolonu i da krenemo zajedno u vrtić. Išli su tako sve dok sam svakog od njih smještala u kolonu uz pomoć dječaka. Ušli smo u prostoriju, posjedala sam ih u krug i učila imena, a oni su me zafrkavali i smijali mi se. Drugi dan smo sve ponovili, ali nisu me slušali, nego su se opet smijali i razbježali se, pa mi je jedna sestra pomogla odvesti ih u sirotište.
Svaki dan djecu perem, pomažem presvlačiti ih i sve drugo što vidim da treba raditi.
Izrađujemo planetarni sustav s vodenim bojama i kistovima. Naučila sam jezik toliko da im mogu reći da očiste razred na kraju sata, da poslije jela operu ruke i nos jer im nos neprestano curi. Jako sam ponosna što me nisu nikad ostavila, nego su stalno oko mene, a jedan dječak me zove mama i prati me gdje god idem. Bila sam zadovoljna jer sam im naučila imena, ali ubrzo ih je sestra ošišala, pa su mi opet svi bili isti i opet sam krenula otpočetka. No dok učim imena, smijeha ne nedostaje.
Posjet Madabi
Posjetila sam u Madabi obitelj kojoj Zdenac pomaže izgraditi obiteljsku kuću i vidjela kako napreduju radovi. Kuća je gotova i sad trebaju sredstva za drugi dio.
S djecom svaku večer plešem uz zvuke bubnjeva. Zovu me Dada Marisa Kuceza. Naučila sam ih da kažu „Hvaljen Isus i Marija“ na hrvatskom. No znaju reći i „Dosta cirkusa!“ na hrvatskom kad nešto zabrljaju i ne budu poslušni.
Dan koji nikad neću zaboraviti
Svaki dan odlazim na sv. Misu i u vrtić. Do 12 sati intenzivno radim s djecom u vrtiću, a zatim ručamo i odlazimo po vodu. Zadnjih dana nema vode pa moramo nositi vodu u sirotište. Vodu ponekad nosim u rukama i na glavi kao Afrikanci, a ponekad vozim u tačkama. Popodne sam s malom djecom, a dan završava nošenjem vode.
Taj dan sam bila vesela, djeca su mi pomagala, slušala me i bila poslušna u vrtiću. Oko 21 sat ulazim u sobu gdje su male bebe i vidim da im treba promijeniti posteljinu i presvući ih. Umorna od nošenja vode, poželim dadilji laku noć. No predomislila sam se, vratila se u dječju sobu i pomogla joj okupati djecu i promijeniti posteljinu. Došla je i medicinska sestra koja je davala lijekove bebama. Mala Magdalena je popila dio lijeka, a ostatak je prolila po sebi. Uzela sam je i okupala, a nakon kupanja umotala je u ručnik i polegla na krevet. Pogledam njezine lijepe oči, koje sjaje kao dvije zvijezde, i osmijeh na licu stoji joj kao sunce na nebu. Gledam je i u sebi kažem „mali Isus“ i nastavim se igrati s njom. Kroz igru je obučem i stavim na spavanje.
Odlazim u svoju sobu, ali čujem plač djeteta. Ustajem i odlazim u dječju sobu, vidim da plače Jumin brat koji je došao 15.10.10 uvečer. Nosila sam ga dva sata na rukama dok nije zaspao, te ga zatim vratila u krevetić.
Dana 16.10. ustajem u uobičajeno vrijeme i odlazim na sv. Misu. Nakon Mise učenici iz srednje škole odlaze sa mnom u dječju sobu jer žele upoznati bebe. Nakon odlaska učenika vraćam se u sobu i vidim sestre okupljene oko Magdaleninog kreveta, a Magdalenu pokrivenu dekom. Zatečena prizorom, otkrijem deku i dotaknem tijelo koje je toplo, ali ne diše. Podižem glavu i vidim da sestra skida mrežu s kreveta i govori mi da je nosimo u dispanzer.
Sestra i dadilja uzimaju krevet u kojem leži mrtva djevojčica. No ja djevojčicu umotam u deku i uzmem je u ruke. Sestra me je htjela spriječiti, ali kad je vidjela da se ne bojim mrtvog djeteta, svi zajedno krenemo u dispanzer.
Tužna sam još i danas. Ne mogu vjerovati da je dijete s kojim sam se prije nekoliko sati igrala sada preminulo.
Sa smrću male Magdalene obilježena su moja dva mjeseca u Tanzaniji.
Sve vas lijepo pozdravlja vaša Marica!
Božji vam blagoslov!