Što je poziv?
Kako znam kada me zove Bog, a kada je on plod moje mašte, mojih želja, mojeg trenutnog raspoloženja?
Jesam li nedostojna Božjeg poziva i povjerenja?
Mogu li ja ispuniti zadatak koji Bog stavlja pred mene?
Kako? Zašto? Mogu li?
Osam je djevojaka postavilo sebi to pitanje, a u potrazi za odgovorom ovaj su se vikend uputile u Dugo Selo gdje su provele tri dana u molitvi, meditaciji, kreativnim radionicama, međusobnom druženju i razmjeni iskustava.
Časna sestra Ljilja Lončar, gospođa Nives Muše i Marčela Mlinarić su ih kroz kreativne i duhovne radionice upoznavala s biblijskim likovima koji su također osjetili Božji poziv i odazvali mu se - neki voljno i odmah, a neki nakon malog "nagovaranja". Slušale su o Abrahamu kojeg je Bog pozvao da Ga slijedi, koji je kušao njegovo povjerenje, ali je nagrada bila velika. Bog je ispunio svoje obećanje, učinio ga je ocem velikog naroda. I Mojsije je čuo poziv, ali mu se nije tako lako odazvao. Pronalazio je razne izgovore, kao i većina ljudi, govoreći o svojoj nemoći, svome ne dostojanstvu, svom slabom govorničkom umijeću. Bog mu je pomogao u svemu što je on smatrao preprekom. Saznale su i o prvim Isusovim učenicima, njihovoj vjeri i njihovom pozivu.
Da ne ostane samo na riječima, a malo na djelu, djevojke su dobile zadatak da, po uzoru na Isusa, pozovu nekoliko djevojaka iz susjedstva na zajedničko druženje. Osnovni cilj ove vježbe je bio da one sruše prepreke koje se nalaze u njima, da shvate da će im Isus pomoći kada ga pozovu. Iako su isprva bile preplašene zadatkom, nakon njegovog su se izvršavanje osjećale zadovoljne i bile su ponosne jer su bile mlade misionarke i širile su dobro raspoloženje. Cilj je bio pozvati djevojke na film o sv. Damjanu, apostolu gubavaca. Kroz taj su film upoznale teškoće misijskog djelovanja, prepreke na koje mogu i hoće naići, ustrajnost koju misionar treba imati u sebi, ali i svu ljepotu misijskog djelovanja među napuštenim i zanemarenim ljudima. Kada smo ih upitale koje osobine treba imati Misionar Milosrđa odgovorile su da je to ljubav, ustrajnost, nada, vjera u Boga, vjera u ljude i dobrotu, hrabrost, radišnost, požrtvovanost... Također su uočile i potrebe društva koje su uvijek iste, bilo da ste živjeli u vrijeme sv. Damjana među gubavcima (kraj 19. st.) ili živite danas u Hrvatskoj, Tanzaniji ili Ekvadoru - međusobno razumijevanje, prihvaćanje, opraštanje, odgajanje i usmjeravanje, pomaganje drugima...
Do novog susreta u Dugom Selu djevojke su dobile zadatak svaki dan jedno vrijeme odvojiti za Isusa i moliti se za njegovo vodstvo, osluškivati u sebi njegov glas i učiti od njega. Također trebaju voditi duhovni dnevnik u kojem će zapisivati sve svoje nedoumice, strahove, nadanja, ali i lijepe misli iz Biblije, riječi utjehe i ohrabrenja. A najveća im podrška dolazi upravo od našeg Oca koji im preko proroka Jeremije poručuje - Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.
Koji su prvi znakovi poziva:
- Želim ostvariti nešto važno u svom životu za sebe i za druge
- Primjećujem u svojoj nutrini da Bog od mene traži nešto više
- Osjećam veliku suosjećajnost kada oko sebe vidim ljude koji pate i traže pomoć
- Sviđa mi se "obični" i "normalni" život koji sada živim, ali ipak u dubini osjećam da nešto nedostaje