Prije nekoliko mjeseci vjeroučiteljica Katarina iz Bjelovara izrazila je želju da dođem u njezine škole i učenicima posvjedočim o misijama te predstavim Zdenac. Nakon školskih praznika nazvala sam je i dogovorile smo moj dolazak. Budući da predaje u dvije srednje škole, predložila je da ostanem u Bjelovaru dva dana, nudeći mi smještaj u svome domu. Iako me nije poznavala, otvorila mi je vrata svoga doma — što me duboko dirnulo.
Po dolasku u Bjelovar i susretu s Katarinom, njezinim mužem i trogodišnjom kćerkicom Ivom, taj se dojam samo produbio. U dva dana, u okviru programa „Odgoj u solidarnosti i za solidarnost“, predstavila sam Zdenac i svjedočila o misijama u sedam razreda Tehničke i Obrtničke škole. Kroz fotografije i videozapise učenici su upoznali stvarnost djece iz Venezuele, Ekvadora, Kube, Tanzanije, Kenije i Ugande. Posebno ih je dirnula priča o djevojčici Anni, čiji su snovi bili ići u školu i probati jabuku.
Razgovori, pokoja suza i razmišljanja djece pokazali su koliko ih je susret potaknuo na zahvalnost, solidarnost i želju za volontiranjem. Najviše me se dojmilo koliko ti mladi ljudi već sada, u svojoj svakodnevici, žive djela dobrote i brige za druge: opraštaju uvrede, savjetuju svoje prijatelje i pomažu im u učenju, pomažu svojim roditeljima i starijim osobama.
A onda — mala Iva. Promatrajući slike bose djece iz Afrike, skupila je svoje šarene čarapice i dala mi ih da ih ponesem njima. U tom jednostavnom činu otkrilo se veliko srce.
Kući sam se vratila ispunjena zahvalnošću Bogu za Katarinu i njezinu obitelj, za mlade koje sam susrela i za nadu da je ovo tek početak jedne lijepe, zajedničke priče.
Ana P.
