Početkom srpnja uputili smo se u dom obiteli Ivaniček s nakanom da vidimo kako im možemo pomoći. Dočekalo nas je troje ukućana: mama Ankica, gospođa bolesna nakon moždanog udara. Muž joj Zvone čovjek u godinama vedar, ali iscrpljen od skromnog, težačkog života. Te sin Marijan koji je gluhonijem. Prostor gdje su živjeli bio je nedostojan za stanovanje. Nisu imali vodu, sanitarni čvor, kuhinju niti pristojan namještaj. Odlučili smo im pomoći.
Projekt smo započeli hodočašćem na Sljeme Gospi Sljemenskoj kraljici Hrvata a s nakanom da je završimo do blagdana Uznesenja BDM. Gospi na čast. Majčinski zagvor nas je opipljivo i providonosno pratio tijekom cijelog projekta. Počela su pristizati sredstva i stvari od velikodušnih ljudi. Sve se počelo poslagivati a mi smo svaki nadolazeći vikend, a i poneki radni dan, proveli na radovima u Lupoglavu.
Nošeni uvjerenjem da Ivaničekima dobri Bog pomaže preko nas nadvladali smo pokoju zapreku i trenutke umora. Svaki dan proveden u akciji pomoći bio je prožet molitvom, pjesmom te ponekad čitanjem i promišljanjem nad Riječi Božjom.
Takva atmosfera nam je davala nekakvu unutarnju radost i sigurnost da činimo ovo djelo milosrđa kao odgovor na bezuvjetnu ljubav Božju prema nama, ovakvima kakvi već jesmo te je unosimo u sumorni svijet siromašnih ljudi. Tu unutarnju radosnu snagu svjedočio je svatko tko je sudjelovao u akciji. Radosna snaga nosila nas je kroz radove često i do kasno u noć. Kada bi smo privodili radove kraju za taj dan gđa. Ankica nam je udjeljivala ono što je imala jaja, krumpir iz vrta, pokoju krušku... Tako nam je iskazivala zahvalnost za sve učinjeno.
Sreća od Zvone, Ankice a narčito Marijančeka bila je velika. Ne samo njihova nego i naša jer smo ovo pomaganje proživjeli kao povlašteno doba kada Gospin zagovor usrećuje njenu djecu.
Majko Misionara Milosrđa, moli za nas !
I.J.