Misiju San Francisco de Guayo, smještenu u općini Antonio Díaz u saveznoj državi Delta Amacuro (Venezuela), opslužuju sestre kapucinke trećoredkinje koje djeluju u Delti Orinoca još od 1928. godine. Riječ je o gradu s oko 33.700 stanovnika, u kojem većinom živi starosjedilački narod Warao. Trenutno u misiji nema svećenika – sestre su te koje vode zajednicu, prate evangelizacijske napore i predvode slavlja.
Grad usred vode i tišine
San Francisco de Guayo smješten je duboko u prašumi delte Orinoca – prostoru gdje se susreću priroda, tradicija i vjera. Život se ondje odvija među vodenim putovima, malim farmama i tišinom koju prekidaju tek vesla i zvukovi prirode.
Do misije se dolazi brodom iz Tucupite, glavnog grada savezne države. Putovanje rijekom Orinoco nije samo prijevoz – ono je iskustvo. Dok se prolazi kroz beskrajne vodene krajolike, otkriva se veličina i ljepota Božjeg stvaranja. To je put koji povezuje čovjeka s prirodom i otvara srce za susret s Bogom.
Na tom putu susreću se Warao obitelji u svojim kanuima, kuće na stupovima koje izranjaju iz vode i prizori koji ostavljaju bez daha.
Narod koji živi s rijekom
Warao, čije ime znači „ljudi koji žive u vodi“, nastanjuju močvarna područja delte. Njihove kuće građene su na stupovima uz rijeku – jednostavne, bez zidova, s krovovima od palminog lišća. Spavaju u visećim mrežama koje sami izrađuju.
Njihov jezik je guaro, iako mnogi govore i španjolski. Danas spajaju tradiciju i suvremenost – uz tradicionalni način života, koriste tehnologiju i internet kad god im je dostupan.
Njihova svakodnevica neraskidivo je povezana s rijekom:
- rijeka je put, izvor hrane i vode
- u njoj love ribu i njome putuju
- na njezinim obalama uzgajaju taro i banane
Posebno su poznati po izradi kurija – tradicionalnih kanua izrađenih iz jednog debla drveta. To su lagana, ali izdržljiva plovila, neophodna za život u delti.
Njihov najizražajniji pozdrav glasi: „Budi zdravo i dobro.“
Djeca rijeke
Jedan od najdirljivijih prizora u misiji jest jutro kada djeca dolaze u školu – veslajući u svojim malim kanuima. Već od najranije dobi uče upravljati čamcem, održavati ravnotežu i snalaziti se na vodi.
Subotom i nedjeljom dolaze na vjeronauk i svetu Misu. Neka djeca dolaze s roditeljima, a druga sama prelaze rijeku kako bi sudjelovala u zajedničkom životu vjere.
Izazovi svakodnevice
Unatoč ljepoti prirode i dubokoj zajedništvu, život u San Francisco de Guayu obilježen je velikim izazovima.
Zajednica ima školu i bolnicu, ali bez stalnih liječnika. Medicinska pomoć dolazi povremeno, dok volonteri s osnovnim medicinskim znanjem brinu o hitnim slučajevima. Najčešće bolesti su:
- groznice i dehidracija
- infekcije i rane
- proljevi uzrokovani lošim uvjetima života
- tuberkuloza
Trudnice dolaze na porode, a mnoga djeca odrastaju bez osnovnih potrepština poput pelena i odjeće. U teškim slučajevima potrebno je prijevozom doći do bolnice u Tucupiti – no često nema goriva ni dostupnih brodova. Tada sestre posuđuju svoj čamac kako bi spasile živote.
Zajednica nema električne energije. Solarni paneli postoje, ali zbog čestih kiša često nema dovoljno energije za osnovne potrebe, uključujući i pristup internetu.
Glad za znanjem – i za kruhom
Program opismenjavanja odvija se četiri dana u tjednu. Djeca i mladi dolaze izdaleka, često u teškim uvjetima. Svaki dan dobiju skroman međuobrok, no nekadašnji topli obroci više nisu mogući zbog visokih cijena hrane.
Sestre su ranije vodile i blagovaonicu za djecu i starije – danas zatvorenu zbog nedostatka sredstava. Njihova je velika želja ponovno je otvoriti, jer potreba je ogromna.
Živa vjera zajednice
Unatoč svemu, zajednica pokazuje snažnu i živu vjeru. Nedjeljom sudjeluju u Službi riječi, četvrtkom dolaze na klanjanje, a roditelji žele da njihova djeca prime sakramente.
Moje misionarsko iskustvo
Nakon formacije i razlučivanja kroz program Misionarske štafete, stigla sam u ovu zajednicu. Ovo iskustvo za mene je dar.
Živjeti s narodom Warao znači učiti svakodnevno – o jednostavnosti, radosti i vjeri. Sudjelujem u programima opismenjavanja, katehezi i radu s djecom. Svaki susret donosi radost i smisao.
Zajedno molimo, pjevamo, učimo i rastemo. Oni mene uče riječi svoga jezika, a ja od njih učim kako živjeti s manje – i imati više.
Zahvalnost i predanje
Zahvalna sam Bogu, Papinskim misijskim djelima Venezuele i Otoka Margarite te Pokretu Misionara Milosrđa Zdenac Aljibe na podršci koja mi je omogućila dolazak ovdje.
Posebno sam zahvalna sestrama kapucinkama trećoredkinjama Svete Obitelji koje su me primile i omogućile mi da služim uz njih.
Svaka misija otkriva novo lice Boga – u svakom čovjeku, u svakoj kulturi, u svakom susretu.
Gospodine, hvala Ti na pozivu.
Daj mi snage da ga živim radosno i velikodušno.
Predajem Ti svoj život – spremna služiti gdje god me pošalješ.
Iliana, Venezuela
