Svake godine, redovito poslije Božića, župljani Župe Ujewa u Tanzaniji zajedno sa župnikom don Romanusom posjećuju muški i ženski zatvor Isisi u okrugu Mbarali. Ove godine pridružili smo im se i mi, volonteri Zdenca. Okupili smo se ispred župne crkve i svatko je donio ponešto. Bilo je tu hrane, higijenskih potrepština, sokova… koje smo nosili zatvorenicima. Rekli su nam kako se ljudi ovdje vrlo često nakon molitve na određenu nakanu zavjetuju da će materijalno pomoći zatvorenike i tako učiniti tjelesno djelo milosrđa. Jako me se dojmio ovaj njihov običaj, jer bi svi ljudi barem na trenutak trebali osjetiti ljubav, osjetiti radost. Upravo to je ono što smo im htjeli donijeti, radost, nadu i ljubav novorođenog Isusa.
Većina zatvorenika u ovom zatvoru su tanzanijci dok ih je nekolicina iz susjednih zemalja, a ponajviše iz Etiopije. Za vrijeme boravka u zatvoru zatvorenici obavljaju teške fizičke i druge poslove, rade u polju, sudjeluju u drugim aktivnostima. Time se uče različitim životnim vještinama koje će im omogućiti bolji život i neovisnost kada izađu iz zatvora. Dio zatvorenika nalazi se u zatvoru zbog teških kaznenih djela kao što su: ubojstvo, krađa, silovanje, iskorištavanje djece kao radne snage, korupcija, trgovina drogom… Nažalost, postoje i oni koji su nedužni, ali ovdje su jer si ne mogu priuštiti odvjetnika koji će to dokazati.
Posjet ovom zatvoru iskustvo je koje ću pamtiti cijeli život. Najprije smo posjetili muški, a zatim ženski zatvor. Kada smo došli, zatvorenici su nas dočekali ispred svojih ćelija zajedno sa zamjenikom upravitelja zatvora koji nas je kratko pozdravio i zahvalio nam se na dolasku. Posebno snažan trenutak bio je kada smo se svi zajedno molili i pjevali. Don Romanus im je u ime svih nas uputio riječi ohrabrenja rekavši im da ovu svoju trenutnu tešku stvarnost i vrijeme koje moraju provesti u zatvoru gledaju kao iskustvo koje će ih promijeniti i učiniti dobrim građanima nakon izlaska na slobodu. Naglasio im je kako oni nisu ništa gori ni lošiji ljudi od drugih koji su učinili iste stvari, ali su imali sreću da nisu uhvaćeni.
Jedan od zatvorenika ustao se i zahvalio od srca u ime svih na velikodušnosti, dolasku i darovima, zazivajući Božji blagoslov na nas. Saznali smo da mnogi od njih nemaju nikoga tko bi im mogao donijeti ni ono najosnovnije, oni ovise o donacijama i time je njihova radost i zahvalnost zbog našega dolaska bila još veća. Dok smo tako stajali pred njima, molili i pjevali, promatrala sam njihova lica. Bili su to ljudi koji su izgubili dostojanstvo, osuđeni i odbačeni.
U njihovim očima vidjela sam tugu, sram i izgubljenost… Nisam uspjela suspregnuti suze, izbjegavajući njihov pogled kako ne bi pomislili da ih žalim. Mnoge od njih teške životne okolnosti navele su da učine kazneno djelo, ali sve je to u tim trenucima i u tom susretu s njima bilo nebitno. Ono najvažnije je da je Isus došao i njima, On ih ne osuđuje, On im oprašta i daje im uvijek novu priliku. To je poruka koju smo im željeli poslati. Hvala ti Isuse na tom predivnom daru i prilici iskazati ovim ljudima Tvoje milosrđe i u njima te prepoznati.
„U tamnici bijah i dođoste k meni.“ Mt 25, 36
Ana Papac