Ljudski život je prepun uspona i padova, kako poslovnih, emocionalnih, obiteljskih, tako i duhovnih. Često se čovjek "utopi"; u ubrzanoj svakodnevici, te se izgubi i preda raznoraznim lažnim idolima i poklekne pred iskušenjima. Iako je Isus uvijek pored nas, često zatvaramo oči pred Njim i niječemo Njegovu prisutnost. Ali On čeka... Čeka pravi trenutak da nas pozove k sebi i usmjeri nas na pravi put. Tako je mirno i strpljivo stajao i pored mene.
Kad sam prvi put osjetila potrebu da učinim nešto više, nešto za druge, da želim dati dio sebe potrebitima, da želim popuniti svoju duhovnu prazninu, nisam sebi znala objasniti tu iznenadnu želju, taj jaki osjećaj koji me je sve više obuzimao. Sada znam da je to bio glas moga Isusa koji me je pozivao k sebi. Htjela sam rasti u Duhu i popuniti tu prazninu koja me je razdirala.
Časnu sestra Ljilju sam upoznala prije godinu i pol kada sam po prvi put pristupila Udruzi Zdenac. Od tada sam prisustvovala sastancima grupe u Dubrovniku i sudjelovala sam u akciji prikupljanja školskog pribora za siromašnu djecu iz Albanskog grada Laca. Ta akcija me je oduševila i lijepo sam se osjećala dok sam pomagala u prikupljanju. Kad nas je časna opet posjetila u studenome ove godine iznijela sam joj svoju želju za volontiranjem, te me je ona pozvala u Split na mjesec dana gdje ću moći naučiti više o udruzi, volontirati i posvetiti se molitvi. Odmah sam pristala i poslije Nove godine sam se zaputila u Split.
Bog je divne ljude poslao na moj put. Toliko toga sam naučila. Volontirala sam u staračkome domu, prisustvovala sam radionicama "Odgoj u solidarnosti" u osnovnim školama, biblijskim radionicama, grupnim molitvama te predavanju fra Domagoja Runje. Svakodnevno sam išla na svetu Misu i molila. Blaženka i Dragana koje su bile sa mnom trudile su se da mi boravak bude što ugodniji i pobliže su me upoznale s radom Zdenca. Naučile su me molitve koje Zdenčani mole.
Za mene najdojmljivije i najvažnije iskustvo bila je Duhovna obnova u Dugom Selu koju su vodile časna sestra Ljilja i Nives. Upoznala sam četiri predivne djevojke (Kristinu, Anastaziju, Marčelu i Anđelu) koje su dodatno obogatile moj boravak i poklonile mi iskustvo koje ću pamtiti zauvijek. Doživjela sam veliku spoznaju sebe, shvatila sam koliko sam zapravo grešna i ograničena, koliko me zavelo ovozemaljsko. Progledala sam. Veliku utjehu mi je pružila spoznaja Boga, saznanje o Njegovoj strpljivosti, bezuvjetnoj ljubavi i praštanju. To saznanje je ulilo u mene smiraj. Dobila sam smjernice, tj. savjete o tome kako ustrajati u duhovnom životu.
Tijekom svog boravka u Splitu i Zagrebu vodila sam dnevnik i ovom prilikom ću podijeliti sa svima jednu od stranica tog istog dnevnika, koja je ispisana nakon mog povratka iz Zagreba u Split.
Ponedjeljak, 13. siječnja 2014.
Split
Danas imam veliku potrebu izraziti svoje duhovno stanje. Mir koji me obuzima sve više i više teško je objasniti. U meni je puno novih osjećaja, novih spoznaja. Moj proces čišćenja je na vrhuncu. Sve negativne emocije, duševne nečistoće, strasti, misli i navike sam ostavila po strani. Sve tjelesno udaljavam a duhovno približavam. Neopisiv osjećaj, sreća je mala riječ za moje stanje. Spoznaja o mojoj grešnosti i slabosti me je navela da se promijenim. Ja želim više od toga, ja mogu više od toga. Želim Boga pored sebe, uvijek. Novi horizonti koji mi se sad pokazuju vrijedni su svake žrtve. Želim se očistiti iz temelja, postati vrijedna toga da gazim po putu koji je Isus namijenio za mene. Kad se sabirem u tišini mogu Ga osjetiti, čuti, dotaći. Znam da je tu, pokraj mene. Nadahnjuje me, osnažuje, bodri, vjeruje u mene, prašta mi za sve zlo koje sam učinila, prašta mi pogani život i moje slabosti, VOLI ME BEZUVJETNO. Da, takav je moj Isus, takav je moj Bog. Pomogao mi je da u ovih nekoliko dana savladam sve kušnje i pređem preko poteškoća koje me godinama koče u životu. Otvorio mi je oči i otključao katanac na mojim okovima. Kako je lijepo živjeti s Njim. Kako je lijepo znati da me voli i da neće otići od mene nikada. Bio je tu i kada sam Ga odbacivala, kada sam Ga vrijeđala. Dani osame, razmišljanja, molitve te duhovna obnova su urodili plodom. Napravila sam prvi siguran korak u kvalitetan duhovni život. Nadam se da će ih biti još mnogo i da ću uz Božju pomoć zadržati ovaj mir i unutarnje ispunjenje kakvo osjećam sad.
Dok ovo sada pišem nalazim se u Dubrovniku. Vratila sam se u svoj grad, svojoj obitelji i prijateljima. Iako je sve ostalo isto kao što je bilo prije moga odlaska, sada je za mene sve drugačije. Na svijet gledam drugačijim očima. Primjećujem sve oko sebe, do najsitnijeg detalja. Duhovna sljepoća me više ne koči. Upoznajem sebe na drugačiji način, a trudim se upoznati i svoje bližnje i uočiti njihove potrebe. Egoizam sam zamijenila solidarnošću i poniznošću. Vidim na sebi da sam naučila kontrolirati emocije, više im ne dozvoljavam da me sputavaju i robuju mnome. Odolijevam napastima. Molitva, sabiranje i razgovor s Bogom mi pomažu na mom putu.
Na kraju želim poručiti svima koji ovo čitaju da ih Isus ljubi, da ih čeka. Ne zatvarajte srce pred Njim, predajte mu se. On je najbolji suputnik kojeg možete imati na svom putu.
Matea Bjelopera