Krist jednom stade na žalu, tražeć ljude za velika djela... Prvi četvrtak u mjesecu, sv. Misa za Zdenčane, crkva puna. U zraku se osjeća posebnost, zanesenost, zamišljenost, iščekivanje, radost. Zdenac ispraća još dvije volonterke u misije, u Ekvador, Adrianu Lupić i Nikolinu Tomasović.
Svečani ulazak: svećenik, đakon s velikim križem, Zdenčani s dvije svijeće, Nikolina s „cijelim svijetom“ i Adriana s „isusovkama“, dok zbor pjeva „... o Bože zar si pozvao mene...“. Mnogi su se zamislili na riječima pjesme, upućena je nama svima.
Don Ante započinje sv. Misu uz kratki uvod „Izađimo iz svoje učmalosti, zatvorenosti, sigurnosti..., odvažimo se i krenimo..., Bog se brine za svoje...“. Molili smo Gospodina da ih ispuni svojim stavom, svojim mišljenjem, svojim odnosom prema drugima. Neka njihov pogled bude kao Njegov; neka njihove misli budu Božje misli; neka njihove riječi budu Njegove riječi prihvaćanja i oproštenja! Gospodine, učini ih milosrdnim kao što si ti milosrdan!
Na kraju Nikolina i Adriana dale su obećanje da će u dalekom Ekvadoru govoriti jezikom koji ih svi razumiju, jezikom Ljubavi. Krist polaže svoje nade u nas na veoma osobit način. Znamo da je došao donijeti svijetu oganj; On želi da taj oganj posvuda gori, stavio nam je baklje u ruke. Svijet neće gorjeti ako ne učinimo prvi korak. Mi smo Kristova nada, mi smo njegov oganj, njegove ruke.
Na veoma stvaran način, ovaj svijet, vrišti za tim plamenom kojega nosimo u svom srcu.