18. stoljeće u Bresciji
18. st. bilo je slavno stoljeće za breščansku Crkvu, ona je u tom razdoblju živjela svoj vjerski život i intenzivno se širila. Cvjetalo je obrazovanje, znanost, apostolat, bogoljubni život i odgojne djelatnosti.
Stanovništvo, i tu se misli na sve slojeve društva i na veći dio vlasti, bio je postojan u tradicionalnoj vjeri i gotovo svi su težili za vjerskim i moralnim načinom života.
Svećenici su bili mnogobrojni (pet puta veći nego danas), bili su obrazovani i poduzetni, što im je omogućilo da otvaraju svećeničke škole i drže nastavu na latinskom jeziku. Velik broj svećenika posvetio se i znanosti kroz koju su objavljivali vrijedna i cijenjena djela. Jedine knjižnice tada u Bresci bile su samostanske i crkvene.
Ali, svećenici se nisu bavili samo obrazovanjem, nego i pastoralnim radom. Misije u čitavoj biskupiji održavali su kapucini, svećenici misionari i isusovci. Održavali su i kateheze koje su utjecale na duhovni razvoj ljudi i na jačanje sakramentalnog života. Pod njihovim utjecajem i njihovom zaslugom obrazovali su se i osposobljavali laici koji su im sa stečenim znanjem pomagali u raznim pobožnostima, bogoštovljima, poučavanju djece, u vođenju vjerskih i karitativnih ustanova. Kroz sve to laikat je rastao i iz njega su se rađali pravi apostolski ljudi. Mlade djevojke ulazile su u razne samostane, gdje su dobivale dobar odgoj i odlučivale se za posvećeni život (iako su imale prilike za bračni i obiteljski život), a mladići su se obrazovali u školama Crkve i postajali učeni i pobožni praktični vjernici. Crkve u Bresci su se obnavljale, a u biskupiji je u to vrijeme bilo 90 crkava, 5000 svećenika, 57 samostana i 380 župa.
Znači, gotovo cijelo 18. st. u Bresci je vladalo ozračje vjere, mira i stabilnosti, koje je donijelo veliko duhovno bogatstvo gradu i nitko nije predosjećao veliku dramu koja se približavala. Ali, krajem 18. st., nove ideje, misli i filozofije koje su se širile Europom, a koje su bile pogubne za vjeru i moral, uvukle su se i među stanovnike Bresce. Sa sobom su donijele razdor i nemir koji je doveo do breščanske revolucije i do napada na breščansku Crkvu i vjeru. U kratko vrijeme plodovi dugotrajnog rada crkve bili su uništeni.
19. stoljeće u Italiji - vrijeme kada je živjela sv. Marija Krucifiksa
Početkom 19. st. pod jakim utjecajem Francuske revolucije koja je donijela nove ideje i nove političke ideale, kao što su liberalizam, demokracija i nacionalizam, dolazi do velikih promjena i nemira unutar cijele Italije.
U to vrijeme, Italija je bila podijeljena na 10-ak feudalnih državica kojima su vladali strani vladari (na sjeveru Austrija, u srednjoj Italiji papa, a na jugu Španjolska). Nacionalni identitet zemlje bio je jako oslabljen, a želja za jedinstvom i obnovom talijanskog društva i ljudi bila je velika. Svi su težili za slobodom od stranih vlasti i za ujedinjenjem Talijana pod jednom zastavom i jednom vladom.
Najistaknutiji pokret tog vremena bio je risorgimento (što u prijevodu znači preporod ili ponovno rođenje). To je bio pokret za nacionalno ujedinjenje Talijana koji je kasnije doveo do stvaranja talijanske države (1861.). Pokret je težio nezavisnosti, slobodi i ujedinjenju Talijana, ali i kulturnom, društvenom i ekonomskom preporodu zemlje. Kroz njega se razvijala ideja o velikoj, vječnoj i slobodnoj Italiji.
Unutar ovog projekta organizirale su se razne akcije protiv vlasti, ljudi su izlazili na ulice i borili se protiv svojih vladara, tisuće mladih domoljuba i dragovoljaca organiziralo se u oružane skupine. Organizirale su se i akcije tajnih društava, narodni ustanci, pobune, državni udari i revolucionarni pokreti. Sukobi i nemiri bili su česti i utjecali su na sve aspekte života u Italiji - na politiku i religiju, više i niže klase društva, urbana i ruralna područja. Ovaj pokret je, također, označio i kraj starih režima i rođenje novog, modernog i urbanog načina života. Naglašavale su se ideje liberalizma i demokracije, a uz njih i ideje nacionalizma. Stvarali su se režimi koji su bili lijevo orijentirani, radikalni u svojim stavovima i antikatolički nastrojeni. Školovanje je postajalo sekularno, a vrijednosti koje su se promovirale i učile nisu bile religiozne nego patriotske. Došlo je i do promijene misli i stvaranja novih ideja o pravima čovjeka, dok su se tradicionalne vrijednosti i vjerovanja dovodila u pitanje. Zabranjivao se odgoj mladeži, što je dovelo do širenja nemorala.
Bio je pokrenut i opsežan program liberalnih reformi i antiklerikalnih politika zbog kojih se umanjio autoritet i ograničila moć Crkve i pape. Katolicizam je prestao biti državna religija, a Papinska Država koja je postojala stotinama godina prestala je postojati (1870.).
Došlo je i do napada na Crkvu – Crkvi se oduzimaju imanja i prodaju se, zatvaraju se samostani, redovnici i redovnice se protjeruju, zabranjuju se crkveni obredi, hodočašća i procesije, pljačkaju se crkve, progone se i ubijaju svećenici. Crkvene knjižnice i arhivi se uništavaju, vrijeđa se Boga i crkvu, a vjeru se želi zamijeniti znanjem.
Katolička crkva i razne vjerske denominacije — protestantske, židovske i katoličke — borile su se protiv sekularizacije i za politički i javni karakter Crkve i vjere, ali bezuspješno. Crkva je ostala, ali njezin autoritet i djelatnosti, njezine ustanove i inicijative, njezini posjedi – sve je bilo uništeno.
Italija je u to vrijeme ekonomski i industrijski zaostajala za ostatkom Europe. Industrija je gotovo propala, a gospodarstvo i poljoprivreda bili su u krizi. Zemlja je imala vrlo malo prirodnih resursa i gotovo nikakvu prometnu infrastrukturu. Ekonomija je iz feudalne prešla u kapitalističku što je dovelo do velikih razlika između nižih slojeva društva (seljaka i radnika) i viših slojeva (građanstva i vlasti), a siromaštvo, nezaposlenost i nepismenost sve su se više širile među nižim slojevima društva. Ekonomska neravnoteža, obespravljenost i društvene nejednakosti dovele su do nemira, pobuna i organiziranih sukoba, kao i do razvoja kriminala i gladi, zbog čega je većina Talijana napustila Italiju i emigrirala u Ameriku (to je bila najveća masovna migracija modernog vremena – oko 5,5 milijuna Talijana je migriralo).
Paoline misli – kratki osvrt na njih i poruka za nas
Paola ima tajnu. Promatra što se događa oko nje, a u jeci tišine otkriva duboki smisao svega. Svoje vrijeme više ne promatra kao vrijeme bolesti, ratova, zlata, trgovine i zabava, nego kao vrijeme u kojem je pozvana spajati nebo i zemlju. Vidi darovano joj vrijeme kao milosno vrijeme. Vrijeme ljubavi.
U jeci tišine Paola otkriva duboki smisao svega.
Paola nam ovdje otkriva svoj odnos s Bogom. To je dubok i intiman odnos, odnos tišine i nutrine, odnos srca. Iz tog odnosa ona promatra i u njemu otkriva duboki smisao svega. Vrijeme i okolnosti oko nje su iste, ništa se izvana nije promijenilo, ali njezina nutrina, iz koje ona promatra, je promijenjena.
Poruka za nas: Ono prvo i najvažnije, za svakoga od nas, treba biti naš odnos s Bogom. Taj odnos je temelj, on je osnova i preduvjet za sve ostalo i zato taj odnos ne smije biti bilo kakav (mlaki odnosi vode k mlakoj vjeri i mlakim djelima). On treba, po uzoru na Paolu, biti prisan i intiman, odnos nutrine i srca, odnos ljubavi, odnos koji vodi k potpunoj preobrazbi naše nutrine.
Pozvana je spajati nebo i zemlju.
Paola spoznaje da je pozvana. Zna da je poziv od Boga i da je upućen baš njoj, osoban je. S Bogom je bliska, Boga ljubi i nosi ga u svojoj nutrina, zato svim srcem želi odgovoriti na poziv. U pozivu nalazi i odgovor – pozvana je spajati nebo i zemlju.
Poruka za nas: Svatko od nas, ponaosob, pozvan je od Boga. Pozvan je biti baš sada, danas, ovdje, što znači da smo svi mi dio velikog Božjeg plana i da nismo slučajno tu. Ta spoznaja nas treba, kao i Paolu, probuditi i potaknuti da se odazovemo i da odgovorimo na poziv koji smo dobili. Treba nas potaknuti da budemo graditelji u svojoj svakodnevici, ljudi pokreta i akcije, ljudi promijene. Oni koji obnavljaju život i neumorno rade za Boga, spajajući, svatko na svoj način, nebo i zemlju.
Darovano joj vrijeme vidi kao milosno vrijeme. Vrijeme ljubavi.
Paola vrijeme bolesti, ratova i nemira vidi kao darovano joj vrijeme, vrijeme milosti i ljubavi. Shvaća da je baš to vrijeme, vrijeme prilika i vrijeme šansi. Vrijeme u kojem može činiti dobro i davati sebe, obnavljati što je slomljeno i graditi što je srušeno. Vrijeme u kojem može ljubiti tamo gdje nema ljubavi i opraštati tamo gdje nema oprosta. Vidi da je svugdje oko nje potreban komadić neba koji nosi u sebi i da su prilike za odgovoriti na Božji poziv nebrojene.
Poruka za nas: I mi smo danas pozvani promatrati naše vrijeme kao milosno vrijeme, vrijeme ljubavi, jer su i prilike oko nas - za dati sebe, za djelovati, za činiti dobro, za obnavljati i za graditi, također, nebrojene. Te prilike su nam, kao i Paoli, darovane da kroz njih donosimo promjenu i komadić neba tamo gdje je potrebno, i zbog toga te prilike ne smijemo propuštati.
Promatrajući okolnosti i vrijeme u kojima je živjela i djelovala sv. Marija Krucifiksa, razmotrit ćemo malo i naše vrijeme i okolnosti koje nas okružuju - kako se, kao vjernici, nosimo s njima i kako ih doživljavamo.
Šaljem nekoliko pitanja kao poticaj za razmišljanje i pripremu za susret:
- Kako se, kao vjernici, nosimo s izazovima današnjeg vremena?
- Kako doživljavamo vrijeme i okolnosti oko sebe?
- Je li lako danas biti vjernik?
- Kako sačuvati vjeru i ustrajati?
- Kako se nositi s kušnjama oko nas?
- Koliko okolnosti oko nas utječu na nas i našu duhovnost?
- Je li ovo vrijeme milosno vrijeme za nas vjernike?
- Kako biti u ovome svijetu, ali ne biti od ovoga svijeta?
Priredila: Ivana Šimić