Početnik – osoba koja se u duhovnom životu vježba razmatranjem i još nije ušla u stanje motrenja (kontemplacije).
Početnici u duhovnim vježbama, pokorama, postovima, sakramentima i pobožnostima pronalaze utjehu, užitak i zadovoljstvo. Ali, s obzirom da ih na pobožnost motivira i pokreće utjeha i ugoda, a nisu duhovno ojačani vježbanjem u krepostima, upadaju u mnoge pogreške i nesavršenosti.
1. DUHOVNA OHOLOST
- kod početnika je često prisutna tajna oholost zbog koje osjećaju zadovoljstvo sa svojim djelima i sami sa sobom. To potiče u njima taštu želju da govore o duhovnim stvarima u prisustvu drugih pa i da poučavaju druge, umjesto da sami uče. Kada ne vide druge da su pobožni na način kako bi oni htjeli, osuđuju ih u svom srcu.
- kod njih Zli često povećava želju da množe svoje pobožnosti, kako bi se na taj način povećala njihova oholost i umišljenost. Neki obično dođu do toga da samo sebe smatraju dobrima pa često osuđuju druge riječima i djelima.
- ponekad toliko žele da se njihove stvari cijene i hvale, da kada njihovi duhovni učitelji ili ispovjednici ne odobravaju njihovu duhovnost i njihovo ponašanje zaključuju da oni ne razumiju njihov duh i da nisu dovoljno duhovni. Stoga odmah nastoje razgovarati s drugim osobama koje se prilagođavaju njihovom načinu razmišljanja.
- misle o sebi visoko pa često mnogo odlučuju, a čine malo. Ponekad žele da drugi primijete njihovu pobožnost pa svojim kretnjama, uzdasima i drugim ceremonijama privlače pozornost.
- mnogi žele biti miljenici i ljubimci svojih ispovjednika, zbog čega se u njima rađa tisuću zavisti i nemira. Jako im je teško izraziti svoje grijehe, jer se boje da će ih ispovjednik manje cijeniti. Zato na vješt način ispovijedaju svoje grijehe kako ne bi ispali previše zli, što znači, radije se opravdavaju nego se optužuju. Često imaju dva ispovjednika – redovnog kojem ispovijedaju lakše grijehe i drugog kojem ispovijedaju teže grijehe.
- ljute se na sebe zbog svojih mana i nedostataka, jer misle da bi već trebali biti sveti. Često se tjeskobno utječu Bogu da ih oslobodi od njihovih mana i nesavršenosti, ali više zato da bi bili mirni, nego radi ljubavi Božje.
- škrti su u hvaljenju drugih, ali vrlo rado primaju pohvale, a često ih i zahtijevaju.
2. DUHOVNA POHLEPA
- početnici se teško zadovoljavaju s onoliko duha koliko su primili od Boga i zbog toga su neutješni, jer u duhovnim stvarima ne mogu naći onu duhovnu utjehu koju žele. Mnogima nije nikada dosta slušati duhovne savjete i upute te posjedovati i čitati mnoge knjige tog sadržaja pa gube više vremena na to nego na mrtvljenje i savršeno siromaštvo duha.
- opterećuju se dragocjenim krunicama i slikama. Služe se malo jednima, malo drugima i neprestano ih mijenjaju. Kite se relikvijama kao što se djeca kite svojim igračkama. Kod svega toga problem je privrženost srca i osjećaj vlasništva koji osjećaju prema izradi, količini i skupocjenosti tih stvari, jer se sve to jako protivi siromaštvu duha.
3. DUHOVNA BLUDNOST
- dok obavljaju pobožnost početnicima se često, bez njihove krivnje, probude nečisti osjećaji u mislima i tijelu. To se zna događati čak i kad im je duh sabran u molitvi, a i za vrijeme ispovijedi ili pričesti. Ponekad te osjetilne napasti dolaze od Zloga, jer on želi omesti osobu koja moli pa se osoba iz straha pred njima rastrese u molitvi, a ponekad i potpuno napusti molitvu.
- ponekad kod pobožnosti ili prilikom duhovnih razgovora, osjećaju određenu živahnost i polet kada pomisle na određenu osobu. To proizlazi iz duhovne pohote i obično je popraćeno s pristankom volje.
- neki iz duhovnih razloga osjećaju naklonost prema nekoj osobi, što često dolazi od požude, a ne od duha. To se lako može prepoznati, jer osoba osjeća grižnju savjesti kad pomisli na tu naklonost. Kada je naklonost posve duhovna, dok ona raste, istodobno raste i ljubav prema Bogu.
4. DUHOVNA SRDITOST
- kada prestane ugoda u duhovnim stvarima, početnici se nađu prazni i dosadni te iskaljuju svoje unutarnje nezadovoljstvo obavljajući loše dnevne zadatke i ljuteći se na sitnice, tako da su ponekad nepodnošljivi. Ovdje, ako se ne prepuste pretjeranoj bezvoljnosti i neraspoloženju, nema grijeha, ali ima nesavršenosti koja će se morati pročistiti suhoćom i tjeskobom tamne noći.
- ima ih koji padaju u drugu vrstu duhovne ljutnje - ljute se na tuđe mane i slabosti, i to na jedan nemiran i nerazborit način, prosuđuju druge bez prevelikih obzira, a ponekad ih jako oštro opominju i kritiziraju. Sve to čine ponašajući se kao zaštitnici i branitelji kreposti, a sve se to protivi duhovnoj blagosti.
- ima onih koji kada vide svoje nesavršenosti, ljute se na sebe, i to jako nestrpljivo i bez poniznosti, kao da žele postati sveti u jednom danu. Većina takvih osoba donosi velike odluke, ali pošto nisu ponizni - što više odlučuju, to više padaju. Nemaju strpljenja čekati da im Bog udijeli milost kad se njemu svidi da bi mogli ostvariti svoje odluke. Ta se nestrpljivost protivi duhovnoj blagosti.
5. DUHOVNA NEUMJERENOST
- neki zbog užitka što ga u početku uživaju u pobožnostima, pretjeruju i prelaze granice, neki se uništavaju čineći pokoru, drugi se oslabljuju postom posteći više nego što mogu podnijeti, i to bez da su se savjetovali s onima koje bi u tome trebali slušati, a ima i onih koji se usuđuju raditi protiv onoga što im je naloženo.
- više drže do tjelesne pokore (u kojoj pretjeruju) nego do pokore razuma i vlastitog prosuđivanja i poslušnosti.
- znaju jako uporno i svojeglavo tražiti nešto što udovoljava njima i na kraju to postižu skoro na silu. Ako to slučajno ne postignu, postanu ljuti i mrzovoljni, kao djeca, jer im se čini da ne služe Bogu kada im nije dopušteno da rade po svome. Oni misle da zadovoljiti sebe znači služiti Gospodinu.
- kada se pričešćuju nastoje postići osjećaj ugode, tako da kada ne izvuku taj osjećaj misle da nisu postigli ništa. Oni bi htjeli uživati Boga, a ne razumiju da je najmanja korist koja dolazi od Presvetog Sakramenta ona koja spada na osjete, dok je najveća ona nevidljiva korist milosti što se daje duhu.
- na isti se način ponašaju i u molitvi te misle da je najvažnije u njoj pronaći osjetnu pobožnost pa se naprežu da je postignu i ako je ne postignu ostaju bezutješni misleći da nisu postigli ništa. Zbog svoje isprazne težnje gube pravi duh pobožnosti koji se sastoji u tome da se ustraje u molitvi sa strpljenjem i poniznošću, ne pouzdajući se u sebe, nego samo da se ugodi Bogu.
- ako jedanput ne osjete slast u pobožnosti, jako se brzo ozlovolje i teško se ponovno odlučuju na molitvu, a ponekad je i napuštaju. Za njih se sve svodi na to da traže duhovne užitke i ugodnosti i zato im nikad nije dosta čitati knjige pa odabiru sad jedno razmatranje sad drugo, idući u potragu za užicima u Božjim stvarima.
- hodaju vrlo polako po tvrdom putu križa, jer duša koja voli ugodnost mršti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju.
6. DUHOVNA ZAVIST I LIJENOST
- s obzirom na zavist mnogima se ne sviđaju duhovna dobra drugih osoba pa se osjećaju loše kada vide da su drugi ispred njih na duhovnom putu. Ne vole slušati kada se hvali druge, jer ih tuđe kreposti žaloste i s obzirom da ne mogu podnijeti pohvale drugih, govore protiv njih. A s druge strane, jako teško podnose da se oni i njihova djela ne hvale, jer bi htjeli da su savršeni u svakoj stvari.
- s obzirom na duhovnu lijenost, obično osjećaju dosadu u duhovnim stvarima pa ih izbjegavaju, jer ne osjećaju ugodu i užitak u njima. I zaista, ako ne nađu u molitvi užitak za kojim žude (a na taj način Bog kuša dušu) ne žele se vratiti molitvi i ponekad je propuštaju ili dolaze preko volje. Zbog ove lijenosti manje drže do napretka u savršenosti, koja se sastoji u zatajivanju sebe radi ljubavi Božje.
- mnogi bi htjeli da Bog ispunjava njihove želje i ne žele svoju volju prilagoditi volji Božjoj. Zato se često dogodi da ne vjeruju da je volja Božja ono što se ne slaže s njihovim željama. Kada su oni zadovoljni, misle da je i Bog zadovoljan i prosuđuju Boga po sebi, a ne obrnuto.
- uzrujavaju se kada im se zapovjedi nešto što im je odbojno i teško. Trčeći za duhovnim slastima i užicima previše su tromi da izdrže velike poteškoće koje zahtijeva savršenost i izbjegavaju svaku težinu i napor. Jaram križa čini im se težak, a u njemu se nalaze prave duhovne slasti. U najduhovnijim stvarima trpe veliku dosadu, jer osjećaju veliku odbojnost prema uskom putu života, o kojem govori Gospodin.
Da bi se početnik očistio od svih ovih nesavršenosti potrebno je da ga Bog uvede u tamnu noć, jer koliko god se početnik trudio da ispravi i umrtvi u sebi ove nesavršenosti, ne može u tome uspjeti pa čak ni djelomično, sve dok se to u njemu ne dogodi na pasivan način putem Božjeg djelovanja.
Pripremila: Ivana Šimić