Prolazeći kroz vrata Karamoje, koja su udaljena od Kampale nekih 450 km, sve je suprotno od onoga prije. Velika savanska prostranstva, polupustinja i pustinja ispunjena visokom travom, kaktusima i niskim bodljikavim raslinjem. Kuće su male niske okrugle zemljane kućice prekrivene travom. Mnoštvo djece na cesti s malo ili gotovo bez robe na sebi, ali svi nasmiješeni.
Obiteljski život u Karamoji je poligamijski. Svoje uporište vuče iz prošlosti zbog učestalih sukoba među klanovima, jer za borbu trebate ratnike i ako se klan brojčano smanjuje, u opasnosti ste. S druge strane Karamoja nema nikakvu razvijenu industriju, većina stanovništva se bavi ili stočarstvom ili proizvodnjom ugljena koji se prodaje za malu cijenu. Brojnu obitelj treba prehraniti. Zdravstvena skrb se plaća, a posla nema. Samo 20 posto djece doživi petu godinu života.
Zakoračili smo u don Jakoslavovu Karamoju
Misija u nastajanju. Gradi se kuća, crkva, kuhinja… don Jakoslav radi, koordinira i supervizira radove, raspoređuje volontere. Za svakog ima zadatak, nema praznog hoda. Svaki dan traje cijeli dan. Iako ništa nije završeno, sv. Misa se održava svaki dan na misiji i jednom tjedno u nekom udaljenom selu pod stablom koje pripada misiji. Nedjeljom u misiji i u jednom selu koje pripada misiji.
Kilometarske savane sve suho, stabala vrlo malo i to sva s velikim trnovima i kaktusi. Kiša nije pala mjesecima. Uz cestu odrasli i djeca. Nose vreće ugljena na glavnu cestu, šiblje za krovove kuće prodavati, kako bi se prehranili, na glavama kante s vodom, a mala djeca, polugola i bosa, boce. Siromaštvo, razlog je suša koja uzrokuje nedostatak vode, hrane, zdravlja, pomor stoke, nesigurnost, visoku cijenu nevjeste za brak, neobrazovanost i nezaposlenost. Suše su popraćene i toplinskim valom što uzrokuje smrt i bolesti. Prisutan je veliki kriminal, krađe. Djeca su gladna.
Svakodnevno mnoštvo djece, mnoštvo mladih dolaze tražeći pomoć upravo za školovanje, a koji sa sobom donose teške životne priče. Često su to djeca koja su ostala bez majke. Otac nema brige za djecu, a starac u Karamoji ne znači ništa jer ga djeca ne vole, nikad nije pokazao svojoj djeci pažnju i on umire u toj bijedi u kojoj su odgojena njegova djeca.
Škole su internati. Djeca idu u školu, plate nešto sitno, ali neće dobiti svjedodžbe. Tek kad isplate sve što trebaju, država daje potvrdu da su završili školu.
Susret je to sa svojom nemoći, nesigurnošću i nedostacima. Molitva je ona koja daje snagu.
Samo 15 posto djece ide u školu. Školarinu plaćaju različite kršćanske i humanitarne organizacije. Tužne su njihove životne priče. Često puta su to djeca bez jednog ili oba roditelja, djeca ulice, djeca koja već u ranoj dobi rade teške poslove da bi priskrbili sebi bar za jedan semestar. Mnoga djeca, pogotovo djevojčice, prisiljene su na dogovorene brakove.
Susret s djecom tankih ručica i nožica, s napuhanim trbusima, nešto je što nas kao čovjeka 21. stoljeća ponižava.
U selima nema pitke vode. Djeca pješače nekad i do deset kilometara da bi donijela pitku vodu. Karamajon djeca i ljudi jedu samo jedan obrok na dan ako i to imaju, a obično je to večera.
Prašina, nehigijenski uvjeti, nedostatak medicinske skrbi i hrane svakodnevno odnosi dječje živote.
Takvi susreti zahtijevaju puno snage jer ste često puta nemoćni, želite pomoći, ali ne možete. Dovedete dijete u bolnicu, dva dana sve krene nabolje, radosni ste, i onda stiže poruka: dijete je umrlo.
Molitvom se započinje, u jutro prije doručka i molitvom se završava dan. Bez Isusa teško je biti s ovom djecom i ovim narodom. U toj djeci prepoznajemo Isusa patnika, ali i Isusa Uskrslog. Kad nam djeca pohrle u zagrljaj, Radost nam dolazi u susret.
Njihova zahvalnost, radost, smijeh, zagrljaj je Njegova prisutnost.
Nastavlja se…
N.M.
