U prošli četvrtak u poslijepodnevnim satima uputili smo se u Zabiokovlje, kod tete Jele da joj sredimo kuću. Ona nas je dočekala s ručkom jer najprije treba jesti. Nakon jela započeli smo s poslom. Jure je piturao, Fani, Blaže i ja smo čistile, svaka svoj kutak, a Deni nam je svima bio pri ruci. Teta Jele je veselo čavrljala iz svoje fotelje. Pričala nam je zgode i nezgode iz svoga života i divila se bjelini koja ostaje tamo gdje je prošao kist. Neprestano nas je blagoslivljala i zahvaljivala Bogu na Zdencu.
Rekli bi naši stari: „ Bog pomoga puno ručica…“ Doista je bilo tako, jer smo u malo vremena napravili puno posla. Sunce je bilo još visoko tako da smo imali vremena i za tetu Maru koja nas je čekala u Krstaticama. Uvijek mi bude žao kad moramo otići i ostaviti naše stare same, ali vratit ćemo se opet i donijeti teti Jeli malo radosti.
A teta Mare je, kao i uvijek, zabrinuta kako nas nema. Razveselila se kad smo došli, a posebno što je i njezin miljenik, Jure, tu. Ispekla nam je najljepši kolač na svijetu- kolač s jabukom, a glavni sastojak je puno ljubavi. Skupili smo se svi oko stolića, blagoslovili i počeli jesti. Nigdje hrana nije tako dobra kao kod tete Mare. Priroda je predivna, sve tako mirno i zeleno. Ne zna se tko je radosniji, teta Mare ili mi. Ona je sad nemirna, sve bi nam htjela dati, i dobro nas ugostiti. A nama je dovoljno da smo tu.
Nismo mogli ostati dugo jer neki od nas rade. Pa makar na kratko, ali donijeli smo ovim bakama radost. To nas je ispunilo. Teta Mare nas je ispratila s blagoslovom i molitvama za sve nas i Zdenac. Radosna srca vraćali smo se prema Splitu, zahvaljivali Bogu, zapjevali i eto nas u Gatima. Svratili smo kod Blaže na trešnju i nastavili put. Razišli smo se u iščekivanju novog susreta. Zaista je potrebno malo da budemo sretni i usrećimo druge.
Dragi Bože hvala ti na ovom danu i našem zajedništvu.
Ljilja