U srcu jednostavnog života, daleko od buke i žurbe, srednjoškolci iz internata u Zdencu vlastitim su rukama ispisivali priču o radu, strpljenju i nadi. Sijali su kukuruz u tišini zemlje, okopavali ga pod suncem, zalijevali ga brigom i nadom. Dani su prolazili, a s njima i njihova tiha borba – sve do trenutka kada su, umorni ali s osmijehom na licu, ubrali plodove svoga truda. Urod je bio dobar, a s njime je stiglo i ono najdragocjenije: osjećaj ponosa, dostojanstva i spoznaje da se ustrajnost uvijek isplati.
Iza tih osmijeha kriju se teške sudbine. U internatu žive djeca koja su prerano upoznala gubitak, siromaštvo i bol – mnogi bez roditelja, neki ranjeni nepravdom i zlostavljanjem od onih koji su ih trebali štititi. No, nisu sami. Godinama uz njih stoje kumovi i suradnici Zdenca, pružajući im ne samo krov nad glavom, odjeću, obuću i obrazovanje, već i ono što se ne može kupiti – sigurnost, toplinu i vjeru u bolju budućnost.
Zdenac ih uči više od školskog gradiva. Uči ih kako živjeti. Kako raditi, kako biti odgovoran, kako se osloniti na vlastite ruke i srce. U zajednici koja živi od zemlje, uče kako proizvesti hranu, kako njegovati život koji niče iz tla. Na iznajmljenom zemljištu ne rastu samo biljke – tamo rastu karakter, snaga i nada.
Kukuruz koji su uzgojili, osnovna je hrana u Ujewi u Tanzaniji. Taj kukuruz nije samo obrok – to je simbol njihove borbe i njihove pobjede. Njime će nahraniti sebe, ali i podijeliti s onima kojima je najpotrebnije. Sa starijima, napuštenim bakama i djedovima, čije su priče često tihe i bolne, čija su djeca otišla ili zauvijek nestala.
U tom darivanju rađa se nešto još veće – aktivna empatija. Djeca koja su upoznala bol, sada uče liječiti tuđu. I u tom krugu dobrote, unatoč svemu, raste svjetlo koje ne može ugasnuti.
N.M.