Naši mjesni volonteri u Tanzaniji, na čelu s Annom koja jako dobro govori hrvatski s našom predsjednicom s. Ljiljom i volonterkama Višnjom i Snježanom, posjećuju i nose hranu napuštenim starijim osobama koje žive u teškoj materijalnoj bijedi. Nemaju nikakvih prihoda, djece ili rodbine da ih pogleda, donesu im jesti, odvedu kod liječnika i plate liječenje. Boluju od kroničnih bolesti, teško pokretni.
Većinu vremena provode na zemljanim podovima ispred kuće. Oronuli krovovi od trske prokišnjavaju. Kućice od dasaka i najlona, uvjeti su u kojima živi stotine starijih. U ime svih nas na terenu realiziraju naš projekt „Moja šalica mlijeka“.
Pročitajmo kako je volonterka Snježana doživjela i s nama podijelila posjet baki (bibi) Julijani.
"Siromasi su vaše štedionice i vaši bankari." don Bosco
Predaleka mi se činila linija horizonta kojeg su doticale grane stoljetnih baobaba i krošanja manga uresenog cvjetovima koji čekaju kišu da otvore nabubrene plodove i ispune zrak mojim najdražim mirisom kojeg sam predugo čekala.
Pijesak u tren promijeni put i prečesto ne znaš hoćes li doći do mjesta kojem si krenuo. S vrećama hrane na glavama i samo s jednom bočicom vode, žarom srca plešemo sa suncem koje polako već zalazi. Ali, odlučili smo nastaviti, usprkos zmijama koje se odnekud pojave na putu.
Jer važniji su oni kojima idemo, u vaše ime idemo, a Gospin plašt zaogrnuo je nebesa i zemlju da zaštiti nas, od svega.
Kucamo. Vrata kućice bake Julijane već su bila zatvorena.
Spavala je.
Zgrčena na prostirci, s malim komadićem ostataka skuhanog stvrdnutog ugalija na okrhnutom pohabanom tanjuru. Uspjela je zaspati, bez zadnjeg zalogaja da današnji obrok dotakne jutro i nahrani staro onemoćalo tijelo, bar malo…bar malo. Ako joj miševi noću ne ukradu i to, malo.
Sama…godinama sama.
Godinama sama u tami svoje sljepoće, ostavljena od svih, napuštena, bez ikoga svoga.
Njene "oči" sanjaju ona jutra u kojima je kao mala djevočica trčala ovim pustopoljanama tražeći suharke koje bi mama potpalila da skuha bogu (zelje). Dobro se sjeća njene pjesme koju je pjevala kuhajući zelenje nalik našoj travi koju pokosimo ispred kuća i bacimo, ljuteći se što ćemo je za nekoliko dana opet morati kositi.
Tolika gladana usta ovdje, od te trave s naših okućnica moglo bi preživjeti dan, tjedan.
"Ni nani" (tko je) pitao je slabašan glas s druge strane poduprtih vrata.
"Fungua, bibi" (otvori bako) odgovorila je Anna.
Bibi, ne boj se mi smo, Anna i Kisima (Zdenac). Donijeli smo ti hranu i meso.
Meso. Nije ga jela danima, mjesecima. Poneki i zaborave okus mesa.
Tek pokatkad onaj miris kuhane kokoši iz nekih daljina kojeg donese vjetar, podsjeti "bibi"na ono vrijeme kada je bar ponekad mogla jesti meso, pa dohvati grančicu drvenog suharka u kojem ima još ponešto vode i zamišlja da žvaće komad kokošjeg krilca…sretna u svom svijetu od tame u kojem već šezdeset ljeta oči nisu vidjele ni sunca, ni mjeseca, ni ljudi.
Pogurena starica otvara nam vrata uz osmijeh.
Anna je pozdravlja. I ja je pozdravljam. Stavljam njene ruke u moje i govorim joj da je Bog voli, usprkos ove boli. Čudan joj je ovaj novi zvuk pozdrava , ne poznaje ga "bibi". Ugaslim očima traži Annin glas da se umiri. Ni moje ruke joj nisu poznate, pa Anna kleći uza me, s njom. Kućica je odjednom puna života i svjetla. Što od punog mjeseca što polako viri kroz otvorena vrata, što od bijele "mzungu" koja joj govori riječi koje ne razumije uhom, ali srce kao da osjeća da će biti dobro. Da je - dobro.
Dlanovi dobrote naših prijatelja i dobočinitelja sjedinjeni u milosrđu, stotine snova ovih siromaha pretvora u javu.
Nemojte nikada pomisliti da je sve ovo, što u vase ime ćinimo - premalo, i da nije dovoljno.
Ovih će dana oko ovih kućeraka skakutati vesela sita dječica, slijepi i hromi na tren će zaboraviti dane pune tame i boli, mirisat će ognjišta na meso kao što već dugo, dugo nisu. U istim će se limenim posudama još dugo, dugo poslije (i kada mesa više ne bude) kuhati ugali, riža, grah ili boga, i ono raslinje zeleni uz cestu što podsjeća na travu koju kosimo oko naših kuća - i mirisat će na meso.
Sklopljene ruke "bibi" Julijane zahvaljuju, blagoslivljaju. Sve nas, sve vas.
Iako njene oči ne vide moje pune tuge, dok gledam je kako se pogurena vraća u onaj mrak kućerka i liježe na tvrdu zemlju na kojoj je jedino pokrov od plastične vreće, bez jauka kao da liježe na najmekšu prostirku od mekanog perja pitam se, po tisuću puta se pitam, odlake im snaga? Odakle osmijeh? Odakle uvijek i uvijek raširene ruke prema onima koji im dolaze. Puno prije nego uopće shvate da im nešto donosimo.
Odakle ova vjera koja premješta brda, vjera da će dočekati sutra. Iako prečesto nalazimo one koji u vrećama za hranu imaju tek šaku - dvije riže ili ugalija.
Dok Anna, Kristian, Vumilia, Hongera i Elias brtve vrata komadima granja, ja odlazim pognute glave od srama pred samom sobom i tolikim danima kada nisam bila zahvalna na svemu što imam.
"Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!" Mt 5,8
Snježana T.
Jednokratna godišnja ili mjesečna uplata za jednog starca ili staricu.
Zdenac
I.G. Kovačića 39
10370 Dugo Selo
Hrvatska
Tel./fax: 021 377 572
Mob: 095 871 6069
E-mail: udruga.zdenac@gmail.com
Donacije možete uplatiti na račun udruge Zdenac
kod Privredne Banke Zagreb
Opis plaćanja: Moja šalica mlijeka
IBAN: HR9023400091110984714
Poziv na broj: 2015
Uplata iz drugih država
IBAN: HR9023400091110984714
SWIFT: PBZGH22H