Sirotište u Buswiririu, Uganda: Pjevaju, mole, vesele se, plaču i pate zajedno

Očaravajuće koliko je Uganda bogata svakovrsnim zelenilom. Kao obećana zemlja u kojoj sve uspijeva. Za takvu ljepotu zaslužna je klima južnog i središnjeg djela Ugande, te izobilje vode. Prošli smo kroz središnju Ugandu, ljepota: Viktorijansko jezero i najduža rijeka na svijetu svima poznata, Nil, da drevni Nil. Prekrasne zelene površine riže, stabla manga, avokada, papaje, banana, grmovi ananasa, palmi, stabla naranača i limuna, prostranstava šećerne trske i čajeva Sve to prolazimo i na ivici tog zelenila dolazimo u mali gradić Buswiriri, gdje smo i odsjeli. Ujutro smo nastavile na naše odredište. Rekli su da do sela Bukaye ima svega 10 km i vožnje 45 minuta. Mislim malo kilometara, puno vožnje. Možda nisam razumjela. Idemo.

U selu Bukaye nalazi se sirotište koje pomažemo u hrani, odjeći i obući već dvije godine. Naš zadatak je da obiđemo djecu, voditelje sirotišta, vidimo u kojim uvjetima žive i koje su njihove potrebe. Voditelje sirotišta upoznali smo preko jednog našeg dobrotvora koji je od nas zatražio pomoć za 41 dijete u sirotištu. To nije klasično sirotište, već ostavljena djeca okupljena na jedno mjesto gdje netko brine o njima.

Kad smo sišli s glavne ceste imali smo što i vidjeti: makadam, zemljani put pun rupa, neke rupe pune vode. Auto svako malo nasjedne na izbočine i ispušta čudne zvukove. Na jednom dijelu puta smo morale izići vani da bi auto prošlo tu dionicu puta. Kad smo pomislili da smo stigli rekli su nam još 15 minuta pješke.

Napokon dolazimo sa stražnje strane 4 zemljane kuće sa šibljem kao krovom. Najednom između kuća se pojavi rijeka djece, trčeći bacaju nam se u zagrljaj. Okružilo nas sa svih strana. Jedva smo se uspjele održati na nogama. I to je potrajalo.

Razmišljam, pa nikada nas nisu vidjeli, ili se vesele jer znaju da dok smo tu biti će im sigurno dobro. Gledam ih; stara, pokidana, prljava odjeća, rijetko tko ima obuću, a najmanji bez donjeg dijela odjeće, a poslije smo otkrili da nitko od djece nema donji veš.

Obukli smo i obuli svu djecu, kupili im uniforme za školu i bilježnice. Svoj djeci smo platili šišanje jer im je kosa već bila narasla, a u nedostatku vode i higijena je upitna, a i školarci ne mogu u školu s kosom (bili su praznici).

Osigurali smo im dva obroka dnevno i kupili voće. U izobilju voća koje smo vidjeli na putu do njih, bio nam je šok da djeca nikada nisu probala ananas, a od voća vrlo rijetko jedu banane i jackfruit. Koje je to slavlje bilo kad smo donijeli meso. Opskrbili smo ih hranom: rižom, purom, grahom, uljem i sapunom sljedeća dva mjeseca.

Djeca su ostavljena od svojih obitelji, koje su toliko siromašne da se ne mogu brinuti za njih. Okupila su ih četiri muškarca (tri su također bila ostavljena i odrasla na ulici) i žena, medicinska sestra koja im drži vjeronauk, uči ih lijepom ponašanju, higijeni i brine o njihovom zdravstvenom stanju.

Teško i napisati, ali to je njihova stvarnost: ostavljeni pred sirotištem, neka su dovedena u sirotište zbog smrti majke, a neka od pijane rodbine jer im nemaju što dati jesti, mame maloljetnice koje su ih ostavile, neke mame psihički bolesnici.

Kakav je osjećaj ne živjeti s roditeljima sa spoznajom da su ih ostavili i da više nemaju nikog već djeca koja žive istu stvarnost kao i oni, njihova nova braća i sestre?

U jednoj kućici stoji hrana i spava kuharica. U ostale tri kućice spava 41 dijete. Strašno. Djeca su od deset mjeseci do 15 godina. Zavoljeli su svoje sirotište. Brinu se jedni o drugima kao da su prava braća i sestre. Pri podjeli hrane na prostirkama na podu u prvom redu su maleni iza njih malo veći, a u zadnjim redovima su najveći. Veliki dijele hranu, paze da svi dobiju, da pojedu i na urednost općenito.

Veća djeca svakodnevno dva kilometra idu po vodu za piće, kuhanje, pranje odjeće i osobnu higijenu.

Kad smo odlazile okružili su nas i nisu puštali. Plakali su i jecali kao da smo im najbliži.

To je sirotište koje oskudijeva u svemu, a uvjeti u kojima žive su minimalni za preživljavanje. Ali to je njihov dom, njihova nova braća i sestre za koje su spremni učiniti sve. Radosni su pjevaju, mole, vesele se, plaču i pate zajedno.

Skeniranjem koda možete uplatiti donaciju za hranu, vodu i liječenje djece u sirotištu.