Daleko od buke grada, okruženi Biokovom i Svilajom, hladnim zimskim povjetarcem, u polumraku svojeg sobička, žive u tišini…i samoći. To je kratki opis četrnaestero staraca iz okolice Drniša i Zagvozda kojima smo pošli u posjet u prvom tjednu siječnja ove godine. Bio je to jedan od onih doživljaja koji zauvijek ostaju u sjećanju, koliko tužnom, toliko i lijepom, a tjeraju nas da činimo još više.
Na našem prvom misijskom putu vozili smo se kroz zaseoke koje čini prosječno desetak kuća, gdje se svi znaju po imenu i velikodušno će vas uputiti u pravi smjer. Prva baka koju smo posjetili dočekala nas je na krevetu. Vrata su bila otključana, kao i svaka sljedeća na koja smo ušli. Jer rijetki su oni koji na njih pokucaju.
Priča bake Ane jedna je u nizu tužnih priča – djeca su joj daleko, rijetko je obilaze, susjedi su svi redom stariji i jedva brinu o sebi. Uz zdravstvene probleme, zima bez drva i s malo hrane većini njih dodatno otežava ionako tešku svakodnevicu. No usamljenost je većini njih najveći teret s kojim se nose.
Djed Ante također živi sam. Zimu preživljava boraveći uz vatru u maloj kamenoj prostoriji uz kuću. Dočekali smo ga u dvorištu dok je na leđima donosio skupljene grane za ogrjev. Jedva hodajući, s protezom umjesto jedne noge, čovjek koji preživljava hraneći se krumpirom i pokriva se s nekoliko trošnih deka i pri najvećoj hladnoći, kaže da mu ne treba pomoć i da ima sve što mu treba. Poniznost? Skromnost? Kakvu li tek sad težinu imaju ti pojmovi.
A tek okićena Božićna jelka bake Mare... i svete slike, križ i krunica na trošnim zidovima... na stolu smokve i orasi, ako tkogod naiđe…
Sve priče su slične, a svaka posebna. Ono što ih povezuje su siromaštvo izvana, a bogatstvo iznutra. Tolika bijeda (kuće s urušenim krovištima, vlažni zidovi, bez kupaonice, samo krevet i stari štednjak, s količinama hrane dovoljnim samo za preživjeti), a tolika toplina i srdačnost, ljubaznost, mudrost, znanje, zahvalnost, skromnost, poniznost...
Neki od njih mogli bi živjeti u gradu, kod svojih obitelji, ili u staračkom domu, ali ne žele. Kažu da su sretniji u svojoj kući, koliko god im teško bilo, jer nisu nikome „na teret“.
Zapitali smo se tko je u većoj potrebi, mi koji imamo sve, a zapravo nemamo ništa, ili oni koji nemaju ništa, ali imaju sve što svaki čovjek treba imati – krotko i ponizno srce, zahvalnost za svaku sitnicu i beskrajnu i čvrstu vjeru. Mala je naša pomoć koju smo im pružili u obliku kućnih potrepština, drva i pokrivača, u usporedbi s onim što su oni nama pružili – prihvaćenost, srdačnost i pravu sliku Isusa, malenog i uslužnog, čistog i skromnog.
Uvjerili smo se da je Isus zaista rođen u štalici – da bi bio bliže čovjeku. Onom istinskom čovjeku, koji se pouzdaje u Božju prisutnost i cijeni svaki njegov dar – zemlju, drveće, kamen, plodove, kišu, sunce...i čovjeka kao najveći dar. Jer za istinsku sreću ništa nam drugo i ne treba, sve nam je već dano. Potpuno besplatno.
Pogledajte Foto Galeriju Posjet starijim osobama u Dalmatinskoj zagori