U subotu 29.11. sastali smo se s Hrvatima koji žive u Venezueli, na otoku Margariti. Neki od njih nisu nikad bili u Hrvatskoj i ne znaju hrvatski jezik, a neki poput Damira dobro pričaju hrvatski ili su rođeni u Hrvatskoj. Cijeli je dan bio užurban, pun aktivnosti. Ruke su nam bile pune, uniforme za djecu, hrana za ručak. I krenuli smo u dan, moleći Gospodina da On sve složi kako treba. Ručak je bio na velikom imanju gospodina Bere, na kraju mjesta. Tamo nas je dočekao mnoštvo stabala manga, životinje: psi, mačke, svinje, dva konja, koze... Pravo, idilično seosko imanje.
Stigli smo prvi s gospođom Vericom. U ugodnom društvu i razgovoru s Berom i njegovom ženom Marijom, prošlo je vrijeme i gosti su počeli pristizati. Upoznavanje sa svima, osmijesi na licima, razdraganost i nekakva toplina jer svi imamo zajedničke hrvatske korijene.
Ukusan roštilj kojeg su pripremali Mišo i Damir, privukao je sve ljude oko stola. U pozadini su se čule dalmatinske klapske pjesme. Hrvatska zastava je bila obješena iznad dnevnog boravka. Poslije ukusnih kolača, prikazali smo film o Tanzaniji i onome što Zdenac radi u Africi i film o projektu Odgoj u solidarnosti. Svi su se utišali i pozorno slušali s. Ljilju i Mišu koji su objasnili sve o udruzi i što svi skupa radimo. Potaknuti lijepom atmosferom i druženjem, već smo se dogovorili za sljedeći susret prije Božića, želeći da ovo sastajanje preraste u učestalu praksu.
Sa željom da se više nauči o Hrvatskoj i običajima, tradiciji, vjeri, predloženo je da se počne poučavati hrvatski jezik, razgovara o duhovnim sadržajima, nauče osnovne molitve na hrvatskom jeziku.
Bilo je lijepo i zanimljivo čuti hrvatski jezik, osjećati se prihvaćenima i dobrodošlima u tuđoj zemlji i započeti s gradnjom Zdenca i među Hrvatima na Margariti. Uistinu, zajedništvo i povezanost sa Zdenčanima u Hrvatskoj se osjeti ovdje. Zajedno u molitvi i duhu.