Brisas de los Millanes obiluje životnim sudbinama žene Samarijanke koja je susrela Isusa na Jakovljevu zdencu. Više dana posjećujemo obitelji u Brisas de los Millanes. Ovaj put u posjetu smo išle: Norma, njen sin Petar (s posebnim potrebama), Chirly i Pastora koja nam se ovaj put pridružila.
Pastoru sam upoznala kad sam prvi put došla kod Norme. Pretpostavila sam da vodi neku protestantsku zajednicu. Jer njihovi dušobrižnici se zovu pastor ili pastora. Ovaj put odlučila sam je upitati gdje je na službi dušobrižnice. Odgovorila mi je da se ona tu, na Margariti rodila i da je cijeli život tu. Norma je razumjela moje pitanje, slatko se nasmijala i pojasnila Pastori što sam je pitala. Smijući se Pastora je ispričala kako često nailazi na slične situacije da je ljudi pitaju gdje joj je stado, vjernici. Njoj su dali ime Pastora, inače je katolkinja koja malo prakticira svoju vjeru.
Zamolila sam Chirli da pripremi imena obitelji koje ne primaju dodatnu novčanu pomoć od državnih institucija ili drugih organizacija. Pripremila je listu i tim redom smo posjećivali kuće.
Prva kuća bila je evangelička. Imali su sedmero djece. Jedina obitelj među svima koje su bile na listi, čija su sva djeca od istog oca i majke. Redovito idu u crkvu. Među prvima su se doselili. Kućica je od betonskih blokova. Jedna soba gdje svi spavaju i jedna mala kuhinja. Zadah urina i nered ukazivali su na nedostatak vode i higijenskih navika. Na pitanje jesu li tražili pomoć od države žena je odgovorila da nisu. Rekla je: „Muž, hvala Bogu, radi i s time nekako uspijemo podmiriti hranu i osnovne potrebe. Nismo htjeli drugima, koji su u većoj potrebi, oduzimati mjesto u programu za pomoć.“ Njena izjava je bila uvjerljiva. Izrekla ju je tihim glasom. Da nisam pažljivo slušala ne bih je čula. Ta njena velikodušnost zadivila me i bit će mi trajno nadahnuće do koje granice seže solidarnost.
Par metara dalje nalazi se crna kućica. Napravljena je od crnih salonitnih ploča, zidovi i krov, velika 3x3 m2.
Ušli smo u dvorište kroz mala drvena vrata. Djeca su nas pretekla provukavši se između bodljikave žice, koja je dijelila ove dvije kuće. Chirly je glasno pozdravila kako bi dozvala nekoga odrasloga iz crne kuće. Pojavila se mlada žena, umotana u veliki plavi ručnik. Stala je na vrata, ljubazno nas pozdravila. Nije nas pozvala da uđemo ili da sjednemo ispred kuće. U kući nije bilo mjesta, a ni stolice nisu imali za iznijeti vani.
Norma je vodila razgovor. Predstavila je mene da sam katolička misionarka, da dolazim iz Hrvatske iz organizacije koja se zove el Poso de caridad – Zdenac milosrđa i da pomažemo u školovanju siromašnu djecu. Ja im pričam o kumovima koliko se žrtvuju kako bi uštedjeli novac za pomoći jednom nepoznatom djetetu da završi školu. Zatim im objasnim njihove obaveze koje su ujedno očekivanja kuma i Zdenca.
Mlada majka navršila je 29 godina. Ima četiri curice od kojih najstarija ima 11 godina. Sve su od različitih muževa. Pokazala je rukom na djevojčicu od 6 godina i dodala da joj je otac mrtav. Upitala sam kada je umro? Rekla je: „On je za mene mrtav jer se nikada nije pobrinuo za kćer.“ Jedino što joj je ostavio jest prezime. Preziva se Narvaiz. Potječe iz Španjolske i to joj može u životu poslužiti.
Došla je sa svojom djecom prije dva mjeseca iz glavnog grada Caracasa, s njima je njen novi peti muž. Do prošlog tjedna radila je kao sobarica u nekom hotelu u Juangriegu. Kaže da je izgubila posao jer nije prihvatila šefovu nemoralnu ponudu. Tužila ga je uredu za ljudska prava. Čeka novčanu naknadu i vjeruje da će je dobiti i da će moći od toga se hraniti dok ne pronađe drugi posao.
Pitala sam je li krstila djecu. Rekla je da su kršteni samo vodom. Običaj u narodu Latinske Amerike je kad se dijete rodi, poliju ga vodom u znak prvog krštenja. Djeca su često umirala i to je bilo jedino krštenje koje bi primali. Ni ona nije krštena. Majka ju je odgojila u vjeri evangeličke crkve.
Norma ju je poticala da kad ide na posao, ne ostavlja djecu samu kod kuće niti sa očuhom. Ima puno nasilja. Ona je potvrđivala da je svjesna opasnosti, pogotovo što su sve curice. Bila je ponosna da ih nije dala od sebe drugima. Unatoč siromaštvu ipak ih je uvijek imala sa sobom i brinula o njima.
Naglasila je kako je sretna jer sada imaju svoj „rančo“- kućicu i ne moraju ovisiti o njenim roditeljima koji su isto siromašni.
Uzeli smo podatke od malene, čiji otac je „mrtav“. Dok sam je fotografirala sa njenim imenom ispisanim na papir kojega je držala u rukama, svojim ponašanjem odavala je unutarnju nesigurnost i stid zbog „mrtvog“ oca.
Nastavili smo obilaziti druge obitelji sličnih životnih priča.
Sve same Samarijanke sa svojim prolaznim muževima i privremenim ljubavima.
Obuzima me osjećaj nemoći i nevjere da će teško doći do nekog poboljšanja, da je trud uzaludan. S generacije na generaciju ponavljaju se ponašanja prabaka, baka, majki i kćeri. Više generacijsko ponašanje postaje psihološki „genetski kod“, to mi kaže moja ljudska narav.
Samo Isus može mijenjati ove žene i majke snagom svoje riječi i silom Duha Svetoga. Upotrijebi nas, svoje Misionare Milosrđa i čini sve novo u Brisas de las Mellanes.
s. Ljilja Lončar
Misionarka Milosrđa