Članovi Zdenca prisustvovali su tijekom 11. mjeseca psihološkim radionicama na temu Ranjeno dijete i ja, pod vodstvom Jadranke Sočo, članice udruge Tražimo istinu.
Cilj radionica bio je razumijevanje ljudskog djelovanja u raznim situacijama pomoću teorije „ranjenog djeteta“, prema knjizi Vesne Gračner i Mirka Mataušića - Ranjeno dijete i ja, kao zajedničkoj pomoći psihologa i teologa u rješavanju vječnog pitanja ljudskog smisla.
Da bismo spoznali i razumjeli razloge svojeg ponašanja, potrebno je shvatiti odakle oni dolaze – iz kojeg dijela naše ličnosti.
Prema teoriji ranjenog djeteta, naša ličnost dijeli se na tri dijela:
- Istinska ličnost
- Ranjeno dijete
- Maska ili idealizirana ličnost
Istinska ličnost srž je svakog čovjeka, naša stvarna osobnost, naša duša. Taj dio je u skladu s Božjim zakonima, uključuje „pozitivne osjećaje“ poput sućuti, nježnosti, razumijevanja, samilosti ili jednom riječju – ljubav u nama. Ovaj dio ličnosti je ustvari naša savjest i posjeduje je svaka osoba. Prema tome, ne možemo nikoga osuditi i odbaciti kao „osobu bez savjesti“ jer je svi posjedujemo, samo je kod nekih od nas ona dublje zatomljena i prekrivena ovim ostalim dijelovima ličnosti.
Ranjeno dijete u nama dio je koji nastaje kao posljedica traumi u djetinjstvu. Trauma je svaki doživljaj koji nadilazi našu sposobnost da ga proživimo. Taj dio ličnosti najčešće je potisnut u nama i nismo ga svjesni. Iako uz riječ „trauma“ vežemo događaje poput nesreća, šokova, gubitka voljene osobe i sl. trauma kod djece je svaki doživljaj koji nadilazi njegovu sposobnost da ga proživi. Jedna od najčešćih traumi je odnos s roditeljima u ranoj dobi. Ako dijete, primjerice, idealizira svoje roditelje i doživljava ih kao savršene osobe, a u odrasloj dobi uvidi da i oni imaju svojih mana i da nitko nije savršen, tada najčešće dožive razočaranje i potisnu te osjećaje, te oni ostaju zarobljeni u nama kako bismo izbjegli bol.
No svoj odnos prema roditeljima preslikavamo i na sve druge oko sebe – djecu, partnera, kolege, poslodavca, političare, te na kraju i svoj odnos s Bogom.
Dijete koje je, primjerice, imalo stroge roditelje ili je ostalo bez jednog roditelja, često tu traumu prenosi u odnose s drugima – u njima vidi roditelja/e kojima se želi osvetiti za sve što mu nisu pružili. U tom ponašanju nama upravlja upravo to ranjeno dijete koje smo potisnuli jednom davno u djetinjstvu.
Kako ranjeno dijete utječe na sliku Boga? Malo dijete pokušava objasniti stvarnost na osnovi svojih doživljaja, iskustva. Ono tumači svijet na temelju slike koju ima o svojim roditeljima, koje doživljava kao nadmoćna bića. Tako se autoritet doživljava kao blag, koji u svemu ugađa (Bog koji će nam baš sve oprostiti i samo čeka naše želje) ili strog, koji stalno kažnjava (Bog kao nepošten i okrutan, koji nas kažnjava za sve naše propuste).
Treća, idealizirana ličnost ili maska je ona kojom pokušavamo prikriti ranjeno dijete u sebi. Svjesni smo da je to ponašanje djetinjasto i da nije prikladno, sramimo ga se, ali ne možemo ga u potpunosti potisnuti. Ako je dijete u nama sklono pobuni protiv autoriteta (posljedica loših odnosa s roditeljima), obično stavlja masku snage (ne želi ni s kim imati posla), a ako je sklono pokoravanju i idealiziranju, onda stavlja masku ljubavi – dodvorava se drugima kako bi pridobilo njihovu pažnju (koju nije dobivalo u djetinjstvu).
Možemo reći da pri svakom našem negativnom ponašanju nama upravlja ranjeno dijete koje pokušava popraviti emocionalnu štetu iz djetinjstva, ali na neprimjeren način. Tada ono stavlja masku da bi prikrilo samo sebe.
Za uspješne odnose s drugima oko nas važno je osvijestiti što se u nama događa, kakav odnos imamo prema drugima i što ga uzrokuje. Važno je otkriti kakvu sliku autoriteta imamo jer se ona prenosi na sve kasnije autoritete, na Boga i na stav prema životu općenito. Zato je važno prepoznati svoje osjećaje, osobito negativne, koje treba terapijski proživjeti i prevesti u jasne misli da bismo spoznali motive koji nas pokreću na određeno ponašanje. Kada ih prepoznamo i definiramo, tada se nalazimo u istinskoj ličnosti, svjesni ranjenog djeteta i njegove traume, a tada imamo moć odabrati da ne djelujemo negativno, nego da druge i sebe prihvatimo takvima kakvi jesmo. To je i ono što može i nas i druge motivirati da se mijenjamo.