Kad čovjek kaže da njegovoj sreći nema kraja, nije li to isto što i vječna sreća. Nasuprot vječne sreće - vječna patnja, osjećaj u koji urone mnogi i ne vide izlaza.
Patnja, izgubljen ponos, nepovjerenje, ali i neugasiva nada ipak su postali blagoslov križa kojim su se odjenuli naši Vesna i Goran. Bila je dovoljna samo jedna noć prespavana u novom domu pa da svane jutro u kojem se rodio novi život.
Tek sada u cijelosti razumijem naziv akcije „Betlehem u Lupoglavu“. Baš u Betlehemu skromna štalica postala je jedino utočište našem spasenju. Vječna mudrost se toliko ponizila da je utočište tražila tamo gdje je poželjna, a ne u velebnosti materijalizma.
Zaista minimalno ali više nego dostatno učinjeno djelo ruku mnogih volontera, njih preko 50, više od 1300 volonterskih sati ostaju neizbrisiv pečat radosnih dušica i srdaca ispunjenih dostojanstvom čovjeka. Kako je Bog velik, On je za ovu radost pripravio našu Vesnu i Gorana, zato i jest njihovo prezime Šeničnjak. Mene to podsjeća na onog koji sije pšenicu, tako rado viđenu ovih dana u svim domovima.
Vesna i Goran su nesebično dijelili osmijehe i zahvale svima koji su im pomagali, ali i više zahvaljivali su i njihovim obiteljima. Kao da je onaj vapaj „pomozi mojoj nevjeri“ postao živ.
Ljudi, mi nismo svjesni koliko suviška imamo do te mjere da postaje teretom našeg ovozemaljskog hoda. Oslobodimo se bremena jer nemamo isuviše vremena!
SRETAN BOŽIĆ svima koji ovo čitaju i možda se pitaju kako biti dio tog imetka, jednostavno s novom akcijom krenimo iz početka. Volonteri, javite se i kaplje vašega znoja postat će nečija budućnost bolja.
Žetva je velika, a radnika malo, pa neka se javi komu je stalo. Toplina obiteljske ljubavi nad još jednom obitelji sja, sretan vam Božić i godina Nova s pregršt darova!
Najveći dar je darivanje, poklonite ga i vi nekome tko vam nije tako blizu. U domu naših Šeničnjaka, ne nedostaje više ni dlaka. Neka ih Bog blagoslovi.
Željko Bešlić