Kad te dočeka zagrljaj – trenutci koji ostaju zauvijek.
Teško je riječima opisati ono što se dogodilo u trenutku kada smo stigli u sirotište u Bugiriju, Uganda. Čim smo se približili, prema nama su potrčala djeca – bosa, nasmijana, raširenih ruku. Smijeh, uzvici radosti i iskreni zagrljaji dočekali su nas prije ijedne riječi.
Djeca su nam pomagala nositi vrećice, držala nas za ruke, gledala nas očima punim uzbuđenja i sreće. U tim trenucima nestaje sav umor puta, nestaje kiša, nestaje sve – ostaje samo čista, neiskvarena radost susreta.
Kad smo se svi okupili, djeca su sjedila mirno, ali s osmijehom koji nije silazio s njihovih lica. Svako dijete smo pojedinačno fotografirali, upoznali se s njihovim imenima, njihovim pričama. Bilo je smijeha, ali i tihe ozbiljnosti – jer svako dijete nosi svoju priču, svoje rane, ali i svoju nadu.
Kada je hrana bila gotova, okupili su se za stol. Taj prizor – djeca koja zajedno jedu, smiju se i dijele obrok – jedan je od onih koji se duboko urežu u srce. Nakon toga uslijedilo je zajedničko fotografiranje, dijeljenje slatkiša i majica. Svaka majica izazvala je veselje, svaki slatkiš osmijeh, ali najviše od svega – pažnja.
Posebno dirljiv trenutak bio je kada smo našem volonteru Junioru uručili poklon. Njegove oči govorile su više od riječi. Isto tako, mali poticajni dar našim volonterima bio je popraćen zahvalnošću i emocijama koje se ne mogu odglumiti.
Djeca su se smijala, trčala, grlila nas, a mi smo znali – možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali tog dana njihov svijet bio je malo ljepši.
Ovakvi susreti podsjećaju nas zašto dolazimo, zašto se vraćamo i zašto nastavljamo. Jer nekad je dovoljan zagrljaj da shvatiš koliko si zapravo primio – više nego što si dao.
A.S.
