Nakon duga putovanja, bosonoga i nasmijana Sophia Kikoti priprema nam doručak. Kuhano jaje u tijestu KACHOLI (kačoli) zaista je izvrsnog okusa. Čaj od svježeg đumbira već je na stolu. I chapati . Brižljivo je sve pokriveno nekom krpom. Prašina je ovdje normalna dekoracija, ali na jelu nije baš ukusna. Ustala sam nešto prije. Volim miris ovih jutara. Sama napravim prvu šalicu Afričke kave s domaćim kuhanim mlijekom i sladila od naribane šećerne trske i dodam "pinkicu" domaćeg meda punog mliječi.
Kad ne govoriš strani jezik (kao ja) zabole ruke, a do odgovora ipak dođem na jednostavan način: potapšaš Sophiu po ramenu. nasmiješiš se iskreno osmijehom koji sve govori, pokažeš kažiprstom što želiš vidjeti i povedeš je u dvorište. Bosonog prošećeš prašnjavim dvorištem, nađeš cvijet što ga ne raspoznaješ i nacrtaš na pijesku upitnik. Sophia se naglas nasmije i kaže aaaaaaaa ( razumije!) i napiše ime cvijeta na pijesku -MAUA ROZI.
Tada je opet potapšaš po ramenu, pokažeš na neko čudno zelenje za koje raste uokolo, liči na neko zelje, ali u obliku niskog drva i naravno ne znaš čemu služi, da li za tjeranje komaraca ili se možda kuha kao hrana, pa "kao žvačeš, žvačeš, žvačeš, nešto u ustima" i kažeš "mnjam, mnjam".
Sophia odmah shvati pitanje i kaže :" Aaaaaaaa", nasmije se i kaže "mnjam, mnjam, inaliwa, inaliwa", pozove me kažiprostom, primi me za ruku i odvede u kuhinju te pruži drvenu kuhaču da kušam.
Anna se već vratila s prijateljicom Lisbet Mgina.
Lisbetina životna priča vrlo je tužna...priča skoro svakog afričkog djeteta većinom je tužna.
Lisbet šuti. Oborena pogleda, tu je ako išta zatrebamo. Ne uzima ni hranu, ni vodu ni čaj, iako je nudimo. Sjedi i čeka. Ni krajičkom oka ne gleda prema stolu s hranom. Naučena je - ne jesti. Ovdje se zaista mnogo može naučiti o poniznosti i služenju.
Valja promijeniti novac.
Iako smo prvi u redu, mijenjanje dolara u Benki kuu ya Tanzania fedha halali malipo ya silingielfu kumi i moja, traje otprilike kao kad u Hrvatskoj pripremaš papire za kredit.
Polako-polako...Pole-pole
Pregled svake novčanice dugo traje. No tada počinju problemi. Iako smo u Hrvatskoj dobili drugu informaciju, ovdje ipak ne mijenjaju dolare koji su tiskani do 2009.godine.
Kad su temeljito i pole-pole pregledane i odvojene sve novčanice starije od 09, eto ti nove situacije.
Tečaj koji je naveden na ploči ne vrijedi za sve novčanice. Uzimaš li šilinge od 10000 drugi je tečaj, uzimaš li šilinge od 50000 opet drugi, uzimaš li šilingi u još manjoj vrijednosti, drugi tečaj.
Novo sortiranje novaca krenulo!
Znojimo se već polako, pogledavajući na sat.
No, ni ovdje mukama nije kraj. Naša službenica naglo ustaje i odlazi. Čekamo, što nam preostaje?
Vraća se i uz osmijeh nastavlja sortiranje novaca i preračunavanje po tečajevima.
Kej sister!- kaže na afrički engleski. Ja se ponadala da zna i kajkavski.
Pri kraju je. Odahnuli smo. No....
Evo nove situacije...ako novac mijenjamo svaka posebno, novčanice od 50000 - drugi tečaj, no ako ih mijenjamo zajedno, drugi je tečaj.
OMG
Opet sortiranje.
Ona pole-pole opet ustaje i sa smiješkom se vraća.
Sada traži naše putovnice. Provjerava. Kopira svaku posebno i usput ćaska "odakle dolazimo i zašto smo tu" Bogu hvala na našoj Anni Edwin, jer bez nje i prijevoda ne znam što bi uopće mogli učiniti.
Za Croatiu nisu čuli. Oni koji imalo znaju isključivo je po Luca Modric.
Nakon kopiranja putovnica novo - prebrojavanje novaca.
"Kej, sister!" - kaže!
Više od jednog sata u banci, a čeka nas još jedna - pošto je ovdje najnepovoljniji tečaj eura koje moramo zamijeniti. Svaki je šiling bitan.
Pomalo se već bojim pogledati na sat.
No, evo je! "Kej sister".
Osmijeh na licu, pole-pole i sjedne.
Odahnuli smo.
Noooo, ne zadugo.
U ovoj banci vrijedi još jedno pravilo, sav novac uz putovnice treba odnijeti u drugu zgradu gdje je "onaj glavni" i ako on odobri isplatu tada tek možemo promijeniti novac.
Službenica se diže, naravno uz osmijeh i pole-pole - odeeeee.
Mokri smo do kože. Podne je već prošlo. Ako ovako nastavimo hoćemo li stići na avion?
Nakon izvjesnog vremena se vraća. Šef je dao odobrenje i kreće još jedno brojanje novčanica, razdvajanje i pismena specifikacija radi različitih tečaja.
Isplata! Prebrojavanje.
Po vrijednosti i kursu. Prvo ručno. Onda onim strojem.
Noooo, eto ti opet problema. Stroj prebrojio drugačije.
"Kej sister" broji nanovo. Uz osmjeh. Pole-pole!
Zar je moguće???
Službenica nešto priča, ne razumijemo ništa osim kad kaže Luca Modric.
Annaaaaaaa gdje si?
Morat će ponovo prebrojati novac. Stroj za brojanje ne prepoznaje novčanice koje nisu ravno odložene u novčaniku, pa zapnu. Novo brojanje. Nekoliko puta.
Ručno brojanje, pa brojač. Zapelo!
Pole-pole. Ručno-brojač!
U mojim mislima već vidim kako naš avion za Mbeyu polijeće bez nas i naše prtljage.
Ali pole-pole, ovo je Afrika, no stres!
Nakon što smo ovdje napokon promijenili novac, znale smo da nas čeka
još jedna avantura poradi eura..
I bi-tako!
Ono po čemu ćemo ipak najviše pamtiti tu konverziju eura je dolazak naše Anne i pozdravljanje službenika: "Dobar dan, mi bi promijenili novac!"- na hrvatskom jeziku.
Prasnuli smo u smijeh. I mi i Anna.
"O, Bože pa kako sam ja sada i u Afrika počela govoriti hrvatski!“- smije se Anna, smijemo se mi, bome se smije i službenik, koji BTW Croatiu zna samo po Luci Modric.
Idući puta oblačimo dresove Modric nadajući se da će mijenjanje novca ići puno brže!
Nastavlja se...
Snježana T.