Članovi zagrebačkog Zdenca prisustvovali su prošli vikend u Dugom Selu dvodnevnoj duhovnoj obnovi pod vodstvom fra Daria Tokića, profesora na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Tematika i vodilja ove duhovne obnove bilo je opraštanje. Što je opraštanje, kakav značaj ima za čovjeka, te kako nas oslobađa, približio nam je fra Dario kroz svoja predavanja.
Opraštanje je oslobađanje. Zašto? Poznat nam je stih iz pjesme „prosto zrakom ptica leti“ – prosto znači jednostavno, slobodno.. Oprostiti = učiniti prostim, jednostavnim, slobodnim. Prema tome, opraštanje je proces oslobađanja iz kaveza neugodnih osjećaja, krivnje ili ljutnje, gorčine, nemira..
Opraštanje nije jedan čin, na koji se samo tako odlučimo, opraštanje je proces. Proces jer ono traje i prolazi kroz mnogo faza. No prva faza je „riješiti stvari sa sobom“ – razotkriti zašto i kako smo povrijeđeni, te oprostiti prvo sebi ako se krivimo za nešto. Nakon „dijagnoze“ treba početi liječiti. Tada prelazimo na drugi dio – oprostiti osobi koja nas je povrijedila. No da bi to mogli, trebamo najprije shvatiti drugu stranu – sam Bog sve oprašta jer sve shvaća. Koliko god bilo nekad teško i nemoguće, ako shvatimo i razumijemo drugu stranu, lakše ćemo oprostiti, a stavljajući se u tuđu kožu, bit će nam jasnije zašto smo i kako povrijeđeni, te lakše shvatiti drugu osobu koja nas je na neki način povrijedila.
Što opraštanje nije? Opraštanje nije zaborav, nijekanje, odluka, naredba, kao ni odricanje od vlastitih prava i nadoknade štete. Nije ni samo pomirenje, bez istinskog oprosta. Jer ako se „pomirimo“ s nekim tko nas je povrijedio, a nismo istinski oprostili povredu, to je kao da gradimo most, a bez da smo sagradili temelje na obje strane obale. Da bi most ostao čvrst, potrebni su čvrsti i zdravi temelji na obje strane, a bez oprosta s jedne strane most će biti klimav i kad tad će se srušiti.
Ako govorimo o oprostu, znači da smo na neki način povrijeđeni, jer inače ne bismo imali što oprostiti. Svaka povreda uključuje negativne osjećaje. No oni nisu uvijek loši sami po sebi, jer neugodni osjećaji (ljutnja, gorčina, pa čak i mržnja) imaju ulogu lampice, alarma koji govori da nešto nije u redu i da to treba promijeniti, popraviti. A povreda (svađa, nesporazum, nasilje) dovodi do promjena, a o nama samima ovisi da li će one biti pozitivne ili negativne. Nastave li se loši osjećaji, znači da nismo prešli preko toga – što znači da nismo analizirali, shvatili i na kraju oprostili uvredu.
Ne možemo uvijek shvatiti drugu stranu, to nije uvijek moguće. No iz svakog lošeg događaja možemo nešto naučiti – a ako proces učenja prođe sve faze (otkrivanje, komunikacija, shvaćanje, oprost) male su mogućnosti da se slične loše situacije ponove, a velika je mogućnost da pomognemo drugima koji će jednom prolaziti isto što i mi i tako sebi odgovoriti na često pitanje – zašto baš ja? Zato da bih mogao pomoći drugima koji nose isti križ i olakšati im bol…