Ljudi su ispunili ulice. Pije se, pjeva i pleše, a na svakom koraku srećete harmonikaše praćene ručnim bubnjevima i pjevače. Glazba je toliko glasna da se čuje do drugog naselja. Svatko se gura dotaknuti mrtvački kovčeg, zbog čega se svako malo promet prekida, a pogrebna povorka, koja je krenula još jutros, kreće se vrlo sporo kroz grad. Kovčeg je urešen cvijećem i raznobojnim ukrasima, odajući ugled kojeg je pokojnik uživao u naselju.
On je bio 'malandro' – a ta riječ opisuje pljačkaša, ubojicu i onog koji čini sva zla djela, a što je viši u kriminalnoj hijerarhiji, to je veća počast koju mu iskazuju mještani, osobito kada biva ubijen. Kriminal se kroz decenije selio iz opskurnosti u javni život Venezuele da bi danas postao naša tradicija, kultura, općeprihvaćeni način života. Mali ljudi, bande, policija i vojska, pa i predsjednici - svi su otvoreno uključeni u trgovinu drogom, do te mjere da se o tome i na radiju govori bez ustezanja.
Svaki dječak u Pedro Luis Briceñu sanja da jedan dan i on postane 'pran' to jest šef jedne od lokalnih bandi, pa sam to isto priželjkivao i ja.
Ali jednog lijepog dana u našem naselju se pojavila novost. Volonteri su uselili u novootvorenu kuću s natpisom „Zdenac - Aljibe“ i, naoružani samo molitvom, počeli obilaziti susjedstvo, pokušavajući bar malo ublažiti patnju i ogromno siromaštvo s kojim se naš narod suočava. Prvi put u svom životu sam doživio da ti nepoznati ljudi, koji od tebe nemaju nikakve koristi, žele pomoći i ustraju u tome bez obzira na opasnosti i teškoće. Mene je to zaintrigiralo, a s vremenom su volonteri Zdenca postali moji uzori. Zajedno s njima počeo sam obilaziti stare, bolesne i nemoćne u našem mjestu. Donijeli bi im po vrećicu hrane, pomagali oko nužnih popravaka i poslušali njihove priče koje više nemaju kome pričati. Da samo možete vidjeti koliko im to znači!
Nažalost, od kad je proglašena pandemija, ne smijemo ih više posjećivati zbog opasnosti od širenja COVID-a. Ali ja sam nastavio svakodnevno dolaziti u kuću Zdenac - Aljibe, gdje djeca u malim grupicama smiju prisustvovati Odgoju u solidarnosti. Svaki dan imam topli obrok, a dva puta tjedno imamo i poduku iz školskog gradiva i pomoć pri pisanju domaćeg rada. Sada imam 15 godina i u trećem sam razredu srednje škole. Nakon nje, ako nastavim školovanje, mogu se opredijeliti za neko konkretno zanimanje.
Ali posla na našoj Margariti ima jako malo. Toliko malo da je moj otac morao emigrirati u Peru, gdje pokušava preživjeti prodajući higijenske potrepštine na ulici. Tata mi jako nedostaje i volio bih ići živjeti s njim, ali ne znam je li to moguće, jer i on sam se suočava s velikim krizama. Sada živim s djedom, koji je umirovljeni učitelj i prima 13.84 kune mirovine mjesečno, naravno u našem novcu, i bakom koja je domaćica i nikada nije bila zaposlena. S djedovom mirovinom možemo kupiti samo kilo riže i kilo leće, a ni zaposleni u našoj zemlji rijetko primaju veću plaću i danima se gladuje.
Ja zato veoma cijenim sve što činite za mene kroz ZDENAC Hrvatska. Bog blagoslovio vas i vašu obitelj. Obećajem da ću biti dobar čovjek.
Andrés González, 15 godina, Pedro Luis Briceño, Venezuela