Nije vidjela. Gotovo ništa, tek sjene.
Praškasti vrtlog kojem smo se uzalud opirali pretvorio je naše siluete u pješčane kipove koji lelujaju na pustopoljini tražeći kompas mjesečeva kruga koji je prebrzo preskočio predvečerje.
Hodamo Dolinama suza. Poradi drugih. Toliki trebaju Svjetlo. Nije lako. Oooo kako nije lako..
Al Otac nam reče: „Idi! i ljubi! Neka ljudi prepoznaju da ih - Ja ljubim!“
Mogu li ja to Isuse? Slaba sam ponekad. I snage nam malakšu. Prevelika je ova Dolina, a nas tek nekoliko.
Ipak kažeš : Slijedi me!
Nije to samo poziv, to je cijela Knjiga života, knjiga Otkupljenja, Riječ koja sve zna o nama i što je u nama, više od nas samih.
Zato je strpljiva, dobrostiva.
Slijedi me, znači povjerenje.
„Evo me“ kažem i ne pitam ništa, sad čista od same sebe i puna Isusova povjerenja koje se nastanilo u meni.
Pokrila je usta kangom. Anna.
Nazirući u daljini male odraze od dječjih sjena oko kućerka.
Sami... ni oca, ni majke, ni bake, ni nikoga.
Previše je djetinjih suza na bucmastim obraščićima što zavarali bi mnoge da svagdan jedu što požele. Al istina je odveć gorka. Tragovi suza, put su kojim šeću anđeli utjehe, sakupljači što tišaju jecaje pjesmama što uspavljuju malene i gladne. Anđeli čuvari...
Našla ju je u jednoj od kuća u pustopoljini. S nepunih osam godina.
Pipala je zid rukama, hodajući prema glasu koji kao da je obećavao nešto što ni sama nije mogla sebi objasniti. Obećavao je nadu. Neko novo svjetlo, njoj nepoznato.
"Zar sami ste ? - pitala je je Anna, bojeć se još jednog odgovora što para srce na dva dijela..
Sami su. Tata ipak postoji, negdje radi, povremeno ih obiđe, al sami su. Odavno su sami. Nema one koja je ljubav svake kuće. Nema one koja bi milovala male bucmaste obraščiće. Nema one na čije bi se krilo popeli, one koja bi učinila sve što može da im pripremi kakav - takav obrok. Nema majke.
Magdalenine ruke pune su ožiljaka. Od paljenja vatre ispod kamena gdje kuha za svoju obitelj.
Netko je morao preuzeti ulogu majke.
Ooo, preteškog li tereta za ova malena ramena djevojčice koja bi trebala trčati poljem i igrati se s braćom dok čekaju majčin poziv za ručak.
Afričke djevojčice nitko ništa ne pita. Nemaju izbora. Prečesto preuzimaju ulogu majki mnogobrojnoj braći. Iako im je samo osam godina.
Annin zagrljaj, melem su na ranu. Ranu ostavljenosti. Ranu odbačenosti.
Zagrljaj kojeg se više skoro nije sjećala, onaj majčin sada je prizvala Annina blizina.
Mogla je osjetiti ritam otkucaja svog malenog srca, kako u ritmu kuca do Anninog srca. Dva srca postala su jedno.
Željela bi, o kako bi željela ova mala "msichana" da je ovo mama, njena druga mama. Da nikada ne ode. Da je nikada ne ispusti iz ovog zagrljaja.
Željela bi da je može vidjeti, ali bijeli krugovi sto zarobljuju njene zjenice cine sjene koje ne puštaju svjetlo u njene oci.
Rukama dotiče Anninu kosu, lice, čelo, obraze, ruke... pa se smije kao da je zaista ugledala onu koju zamišlja u svojim snovima, nestvarno lijepu, mirisnu i meku kao kolijevku u kojoj se rađaju neka sretnija djeca, od ove..
Nije je mogla ostaviti. Anna.
Na onim vratima, stajala je i plakala malena Magdalena.
Gdje? Kome? Kome da je odvede? Kako da je spasi od tame koja možda može nestati, ako je pregleda liječnik kojem dosad nikada nije odvedena.
Magdalena, djevojčica s očima koje se rijetko sretnu.
Nasmijane zjenice s bijelim krugom kao nekom nestvarnom aureolom , danas nas može vidjeti.
Donacijama koje donose misionari i volonteri Zdenca, uplaćeno je liječenje koje još uvijek traje.
Magdalenine oči su i tvoje oči.
Ti si njeno svjetlo.
Dok nakon još jednog pregleda kod doktora ne skida osmijeh s malog lica zahvalna što je progledala , oni bijeli krugovi oko zjenica, one male aureole, nježnost prosipaju i na nas.
Pa se smijemo i plačemo, od sreće zajedno.
No ipak od svega naša malena Megi voli, kad je zagrle ruke njene Anne, one koja ju je pronašla u kućerku, malenih dlanova punih ožiljaka od vatre s ognjišta na kojoj je gotovo slijepa, kuhala ugali za cijelu svoju obitelj. I tatu, ako se možda ipak danas vrati doma.
Nije je mogla ostaviti.. Anna.
Rekla joj je da je tada prvi puta u životu osjetila da je netko voli.
Ljubav ne ostavlja – ljubljene!
Snježana T.
Skeniranjem koda možete uplatiti donaciju za hranu, vodu i liječenje potrebitih.
Primatelj: Zdenac, Ivana Gorana Kovačića 39, 10370 Dugo Selo
IBAN: HR9023400091110984714
Poziv na broj: 70
Opis plaćanja: Donacija za hranu, vodu i liječenje
Uplata iz drugih država
IBAN: HR9023400091110984714
SWIFT: PBZGHR2
Kontakt: 095 871 6069 udruga.zdenac@gmail.com