Ove godine umjesto obreda provela sam s tinejdžerima na duhovnoj obnovi u Kući Milosrđa.
Došli su rano, u 7 i 30 već su bili u Zdencu. Većina ih je iz udaljenog naselja Pedro Luis Brisenjo. Djeca iz Brisa de los Millanesa stigli su malo kasnije. Znatiželjni kao i svi njihove dobi, uvijek spremni za nova iznenađenja. Nešto novo, drugačije, emotivnije, dinamičnije. Prva novost bio je post o kruhu i vodi. Nisu negodovali jer i onako kod kuće nije bolje.
Duhovnu obnovu pripremili su volonteri iz Kube, koji su na dvomjesečnoj misionarskoj praksi u Venezueli, Yanet, Barbara i Richard. Vrijedni su i kreativni, duboki i duhovni. Priredili su im dinamiku da u sabranosti ispišu sve ono čim su Boga i bližnjega povrijedili, a sebe ugrozili.
Uz vođenu meditaciju jedno po jedno je spalilo svoje grijehe da isprobaju slikovito Božje praštanje i vrijednost Isusove patnje na Veliki petak.
Otišla sam dovesti don Tomasa, Zdenčeva vjernog i vrijednog duhovnika svih osam godina, od osnutka Zdenca na Margariti. On je Božji kompas Zdencu u ovom zamršenom svijetu.
Da im se približi don Tomas sjeo s njima na pod. Njihovim rječnikom i slikovitim govorom pripremio ih je za sv. ispovijed. Nisu oni navikli ispovijedati se. Stid i strah im se pomiješali. Pitali su me hoću li se ja ispovjediti. Iako sam se ispovjedila prije tri dana otišla sam ponovno na ispovijed kako bi otvorila put. Svi su se ispovjedili osim jedne cure. Nije htjela, ima otpor. Nismo je nagovarali. Ispovijed je izraz slobodne volje. Svi drugi su bili sretni. Kažu, vrijedilo je.
Vratila sam svećenika na njegovu župu da nastavi s obredima. U povratku sam navratila u samoposlugu i kupila hranu i higijenu za tri siromašne obitelji. Uzimala sam ono najosnovnije. Ipak da im Uskrs bude drugačiji uzela sam im po Pepsi kolu i napolitanke i čokoladni namaz za djecu, a mamama 20 dkg kave. To je ono što se ne mora, bez čega se može. Tome će se posebno obradovati. Poslastica koja dijeli od surovosti golog preživljavanja i daje nam do znanja da je netko na nas posebno i s ljubavlju mislio i želio nas razveseliti. Milosrđe donosi i osjetno veselje. Potrošila sam 700 kn na tri obitelji. Danas je Isus i za njih uložio svoj zemaljski život. Oni ga doživljavaju i kroz ovu materijalnu brigu.
Vratila sam se u Kuću Milosrđa. Snimila mobitelom čestitanje Uskrsa dvoje tinejdžera za poslati njihovim kumovima. Usput sam im ispričala, osvježila što kumovi daju i što očekuju od svoje kumčadi.
Došao je na mene red da mlade uvedem u obred pranja nogu. U kapelici smo pripremili smo vodu, ručnik, vrč. Pročitali smo odlomak iz Ivanova evanđelja o Isusovu pranju nogu učenicima i važnosti učenja od Isusa. Bilo im je neugodno izuti se radi lošeg mirisa nogu. Rekla sam da je i Petru bilo neugodno i nije htio da mu Isus pere noge da bi poslije tražio da ga svega okupa. Potaknula sam ih da se prepuste doživljaju dok budu prali i dok primaju pranje.
Uzela sam dugački ručnik, opasala ga oko pojasa, klekla na desno koljeno i volonterki Julji oprala desnu nogu. Temeljito sam to učinila sa željom da me kopiraju. Svi su pažljivo promatrali. Pomalo u čudú jer prvi put sudionici su nečeg takvog. Richard je napravio nešto vrhunsko. Oprao je Javijeru nogu, a zatim je raširio ručnik preko svojeg koljena, stavio dječakovu nogu i sa svom nježnosti je dobro obrisao. Javier je učinio isto s Andresom. Ozračje je bilo emotivno, ganuće do suza. Svijetlila su lica tih mladih duša. Neće to zaboraviti. Na kraju svi su izrazili svoje osjećaje radosti i zadovoljstva.
Završili smo molitvom Oče naš i himnom Zdenca. Pitali su kad će ponovno doći u Kuću Milosrđa.
U 15 sati smo se razišli. Ovdje se brzo mrači. Treba navrijeme doći doma, a do kuće promijeniti dva autobusa. Otprilike sat i pol ako je sve redovno.
S dvije curice, sestre, otišla sam u robnu kuću Traki. Veliki izbor odjeće i obuće. Trčale su od štanda do štanda birajući hlače i majice koje im se sviđaju. Isprobavale su više pari hlača. Hlače koje su odgovarale dužinom bile su u pojasu široke. Ipak se našlo za mršave. Bile su sretne i ja još sretnija. Jer vidim koliko pate zbog svoje neimaštine.
Odvezla sam ih kući. Majku nismo našli. Ostavila sam hranu, a onda otišla još do dvije obitelji i njima treba uljepšati Uskrs. Lica im se preobrazila od iznenađenja i zahvalnosti. Okrunili smo dan s molitvom za sve Zdenčane, dobročinitelje i našu domovinu Hrvatsku.
To je moj veliki petak ove godine. Bog mi je podario Veronikin rubac da obrišem njegovo krvavo lice sada i ovdje.
Svima sretan Uskrs. Dionici ste Božje spasiteljske blizine na misiji Zdenca Aljibe u Venezueli.
s. Ljilja Lončar
Misionarka Milosrđa