“Tko pazi na vjetar, ne sije, i tko gleda na oblake, ne žanje” Prop 11,4
Prošlo je od tada 8 mjeseci, a kao da je bilo jučer. Počela je nova školska godina u Oyacotu, kod naših časnih sestara. Stiže 130 djece, što i nije baš mala stvar!!
“Zar je to zbilja? Pitala sam se. Ja ću raditi u vrtiću sa djecom?!” Da, dugo sam razmišljala o tome, još u srednjoj školi, ali nekad stvari krenu drugim tokom, i ja sam tako završila drugi fakultet. Nikad nisam prestala misliti o djeci, o radu s njima, o pomaganju djeci... uvijek je to bilo negdje duboko skriveno u mom srcu. I sad, nakon toliko godina, dok sam bila na pripremama u Zdencu, kaže mi s. Ljilja da ću volontirati u Ekvadoru u vrtiću. I dok nije došao taj dan, prvi dan škole, kao da nisam u to vjerovala. Ali tada sam se počela pitati: “Hoću li ja to moći? Hoće li djeca razumjeti moj španjolski? Hoću li ja razumjeti njihov španjolski? Mogu li ih ja nešto naučiti? Mogu li im ja nešto dati??” Prve dane, sve moje strahove i sumnje, predavala sam Bogu: “Bože, ti si me ovdje doveo, i ti znaš zašto; zato molim Te daj mi snage, ljubavi, strpljenja i vjere za moju dječicu i vodi me na ovom putu.”
Tako je počeo moj misijski rad u Ekvadoru. Zagazila sam u rijeku i treba je prijeći. Treba plivati i doći na drugu stranu. Došlo je 20 prekrasnih anđela u moje odjeljenje - samo 4 dečka i sve ostale curice. Ne bunim se zbog tog omjera :) što je još zanimljivije, u cijeloj školi, od toliko djece, jedina moja curica je bijelkinja! Imam i dvoje malih crnaca, a ostali su indijanci ili mestici. Kad se sjetim prvih dana, nije bilo lako. Većina te djece je prvi put uopće došla u vrtić. Svako jutro na dolasku, imali smo mali koncert; plakali bi već u buseti i nastavljali u prostoriji. Kao u svim ljudskim odnosima, i nama je trebalo vremena da se međusobno upoznamo.
Kako sve sestre zovu “hermanita”, tako sam i ja dobila taj naziv. Nisam ni teta, ni odgajateljica, već - sestrica :) trebalo mi je malo više vremena da ih svih razlikujem i naučim njihova imena. Svi su mi ličili. I što je još gore, svi imaju po 2 imena i 2 prezimena. Znali bi doći roditelji i tražiti svoje dijete, oslovljavajući ga drugim imenom, a ja bi odgovarala da to dijete nije sa mnom :(.
U cijeloj školi, djeca imaju 2 obroka, doručak i ručak. Obavezna je molitva i neka pjesmica svaki put prije jela. Toliko im je to prešlo u naviku, da se mole i kod kuće prije jela sa roditeljima. Da bi im usadila vrline pomaganja i odgovornosti, svaki dan sam prije ručka izabirala 2 konobara koji će svojim vršnjacima donijeti hranu za stol. Sada svaki od njih želi biti konobar i skoro se posvađaju oko toga. Obavezno, svako jutro na dolasku, dođu za moj stol pokazati mi svoje nove cipele, haljinu, ukosnice za kosu, torbicu, neku voćku koju će jesti u parku... I pričaju mi gdje su bili jučer sa mamom, što su sanjali, koga su vidili, što se dogodilo kod kuće...
Nažalost, čujem puno tužnih priča - tata je udario mamu, tata je došao kući pijan, vikao je na mene i brata... Iskreni su. Sve je to istina. Da, svugdje ima nasilja, ali ovih priča sam dosad toliko čula, a i od drugih sestara koje pričaju o svojoj djeci, da je stanje zabrinjavajuće i teško za ove obitelji. I tko zna što je u dječjim glavicama, kako se osjećaju, što proživljavaju??? Tako žive naši mali anđeli u ovim selima… Petak je dan kada odlazimo u kapelicu i molimo za njih, za roditelje, za braću i sestre.
Inače su jako pametni, bistri, pričljivi. Iznenade me svojim razmišljanjima. I svaki od njih je jedinstven, poseban. Nekad, ispravljaju moj španjolski :) Dosta je reći jedno krivo slovo da se promijeni smisao cijele riječi. Smijem se sama sebi, ali kad me oni ne vide. Divno je gledati djecu kako rastu, kako se uče prijateljstvu, dijeljenju, kako vode razgovore, i kako se smiju svaki trenutak. Taj dječji smijeh uljepša nekad cijeli moj dan. I pitam se zašto smo mi odrasli tako ozbiljni, strogi, tmurni???
Danas, nakon toliko mjeseci, rad je puno drukčiji. Sada smo već svi prijatelji. Volimo se, pitamo i odgovaramo, slušamo, pričamo, igramo se, ljubimo i grlimo. Prekrasno je biti sa tim malim stvorenjima. Prekrasno je kad ti kažu: “volim te, zagrli me, nosi me”, kad te nekad iz zabune nazovu –“mama”, kad ti donesu mandarinu ili cvijet i kažu. “Ovo je za tebe.” Vrijeme leti i sve prolazi, pa tako i moje druženje sa ovom dječicom. Na početku, dok sam još bila u strahu, mislila sam da sati tako sporo prolaze, a sada kada promislim da je tako malo ostalo vremena s njima... Zaista je svaki trenutak važan, i treba ga dobro iskoristiti.
Dragi Zdenčani, stavljam se ovo kratko vrijeme u vaše molitve. Da moja misija bude ispunjena, da ostavim neki trag u ovoj djeci, da usvoje i nauče neke životne vrijednosti, da otvore svoja mala srca za Boga i da njihova budućnost bude ljepša i sretnija. Hvala svima.
Lana