Već naviknuta na šetnje po selu i ljude koji ovdje žive i ne obazirem se na sve što čujem. Maleno dijete trči prema majci, nešto govori i skriva se od mene.
Svi prisutni su se nasmijali, a ja sam na trenutak ostala bez glasa, dok su mi u ušima kao jeka odzvanjale riječi «Mama huyu ni Mungu!» (Mama ovo je Bog).
Polako prilazim djetetu koje me sa strahom i znatiželjom sramežljivo gleda, i vjerojatno misli, pobjeći ili čekati. Polako podiže svoje male ručice da me pozdravi.
Sikamo - to je pozdrav dubokog poštovanja. Dopušta da ga poljubim i zagrlim, a onda se nasmije i opet ide majci.
Stalno čujem iste riječi, popraćene pitanjima koja se mijenjaju. Kako ja vidim i doživljavam Boga, kakav je moj odnos s Bogom i prema Bogu? Jesam li poput ovog djeteta, da u osobi koja mi prilazi, koja je sad tu pored mene vidim Boga ili ga tražim negdje drugo?
U ovom posvećenom korizmenom vremenu zamolimo Gospodina da nas oslobodi za ljubav, da nam zapovjedi da ljubav bude u srcu i mislima. I kako je rekla majka Terezija: “Činite male stvari s puno ljubavi“.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
Vaša Nada