Stigli smo u Moroto, u srce Karamoje – pokrajine na sjeveroistoku Ugande koju krase surova priroda, spaljena zemlja i ljudi naučeni preživljavati s vrlo malo. Ovdje je sunce nemilosrdno, kiša rijetka, a svakodnevica teška. I baš na takvom mjestu, prije dvije i pol godine, don Jakoslav Banić osnovao je misiju koja danas znači dom, sigurnost i nadu za mnoge.
Don Jakoslav je poseban čovjek – vedrog duha, neiscrpne energije i srca koje kuca najjače za one najmanje. Oko misije djeca trče od jutra do mraka, smiju se, igraju i po prvi put osjećaju što znači da netko brine za njih. Ovdje se hrane, ovdje borave, ovdje uče da nisu sami i da vrijede.
I nas je odmah uključio u svakodnevicu misije. Svaki dan novi zadaci – priprema ručka za više od trideset ljudi, pranje, dijeljenje odjeće djeci, ali i odlazak s njim u sela. U tipična karamojanska sela, skromna i drugačija, gdje smo zajedno blagoslivljali obitelji i slavili mise pod otvorenim nebom, najčešće pod krošnjama drveća. Bez zidova, bez klupa – ali s vjerom koja se osjeća jače nego igdje.
Priroda ovdje ne oprašta. Suša je stalna, sunce neumorno prži, a uvjeti su teški. No ono što nosi snagu ovom mjestu jest volja ljudi, njihova toplina i zajednički duh. Ta tiha, snažna odlučnost da se pomogne lokalnoj zajednici, a posebno djeci, nadjačava sve teškoće.
U Karamoji smo naučili da radost ne dolazi iz obilja, nego iz srca. Da se nada rađa i tamo gdje je zemlja suha, a život grub. I da je ponekad dovoljno malo ljubavi, brige i prisutnosti – da bi se promijenio cijeli jedan svijet.
A.S.
