Mladi Zdenčani
5. Ljetna misijska škola održana je na Baškim Oštarijama od 28. lipnja do 1. srpnja 2017. Školi je prisustvovalo 26 djece koja su u programu Odgoja u solidarnosti s ciljem da se međusobno upoznaju, razvijaju zajedništvo i pripadnost Zdencu, te produbljuju i usavršavaju naučene kreposti i tri animatora. Upoznali smo i zanimljivosti kraja i povezali ih sa sadržajem iz Zdenca, te činili djela milosrđa.
Naša Ljetna misijska škola započela je molitvom, a onda smo upoznali našu zaštitnicu sv. Mariju Krucifiksu di Rosu. Kroz igrokaz o djetinjstvu i mladosti, djeca su istovremeno upoznavali i usvajali pozitivne osobine i kreposti Paole di Rosa. S velikim zanimanjem i raspoloživošću su vježbali scene i samo u dva dana zapamtili i tekst.
Dan smo započinjali tjelovježbom i molitvom. Svoja tijela smo hranili delicijama koje su nam pripremali u kuhinji gospođe Sandra i Dragica. Svoj duh hranili smo molitvom u jutro, zlatnom krunicom u 15 sati, sv. Misom navečer. Duh Sveti bio je s nama čitavo vrijeme i bio je tako očit.
Radost i zadovoljstvo prštili su iz djece. Pjesma i animacije još više su podizale naše već dobro raspoloženje. I u pauzama po hodnicima su pjevušili pjesme. Naučili smo i upoznali staru stazu Terezijanu, koja je izgrađena 1786. godine po naputku cara Josipa II, a ime joj je dao po svojoj majci carici Mariji Tereziji. Prolazeći Terezijanom uživali smo u živopisnom pogledu oštarijskog platoa, visoke i guste šume te stjenovitim kukovima. Sa Oštarijskih vrata „pucao“ je divan pogled na Jadransko more i otočje zadarskog i kvarnerskog arhipelaga. Duhovni centar, oaza ljepote i mira, nikoga nije ostavio ravnodušnim. U vrijeme odmora, igrao se nogomet, skakalo u vrećama, zamjećivali biljni i životinjski svijet. Divili se i zahvaljivali Bogu što je sve tako čudesno i veličanstveno sredio. Pjesma kojom smo povezali Tanzaniju, Ekvador, Kubu i Venezuelu sve je oborila s nogu.
Dva pojma smo istaknuli u igrokazu „U tuđim cipelama“: promjena i radost, koja su važna za svakoga čovjeka. Često zaboravljamo kako je hodati u tuđim, starim, izderanim cipelama ili kako je uopće biti bez cipela. Može li nas to potaknuti na promjenu? Stvaran događaj, stvaran lik dječaka Antonia iz Venezuele bio je poticaj za ovaj igrokaz. S kojim oduševljenjem je izvođen i gledan možete samo zamišljati i poželjeti ga pogledati. Sve što smo radili tri dana na Velebitu, odlučili smo podijeliti sa ljudima u Gospiću koji su smješteni u Staračkom domu. Donijeli smo im radost. Bili su sretni što još netko misli na njih. Bilo je suza radosnica: plaču djeca, plaču stariji. Svojim programom, radošću i zainteresiranošću za njih i njihov život oduševljavali smo ih, a mi smo iz njihovih sijedih vlasi ponijeli mudrost života. Mladi Zdenčani su bili na svojoj prvoj misiji i bila je više nego uspješna.
N.M.
