Uvijek sam se divila i istovremeno zavidjela volonterima. Dobrim ljudima koji uvijek imaju vremena i volje činiti dobro osobama koje su u potrebi, a prema kojima nemaju nikakvu obvezu, nisu im rod, a ni prijatelji.
Otkud im hrabrost, odakle crpe snagu? Što je to što ih inspirira? Brojna sam pitanja sebi postavljala gledajući mlade djevojke, neke i moje učenice, koje uz sve obveze - školske ili fakultetske - dio svog vremena provode s potrebnima.
Umjesto ispijanja kava ili surfanja po internetu, druže se s mladima u invalidskim kolicima, kuhaju beskućnicima, pomažu starijima.
Stalno je u meni tinjala želja da se pridružim tim ljudima, ali uvijek je postojao neki ali…
I onda je došlo vrijeme kad više nije bilo mjesta za ali…
Radne obveze su prestale, uključila sam se u Zdenac, došla među Misionare Milosrđa, upoznala mnoge drage ljude, sudjelovala u biblijskim radionicama, bila na duhovnim vježbama i kad sam bila spremna - prema mišljenju časne sestre Ljilje - prijavila se u projekt za volontiranje „Sunce na zalasku“. Cijela godina je bila potrebna za duhovno jačanje, za snagu prihvaćanja sebe i bližnjega.
I jednog ponedjeljka je sve počelo. S uzbuđenjem i pritajenom tremom, upoznala se s gđom Katom, invalidom. Nakon prvih riječi trema je nestala, njen otvoren pogled i osmijeh bili su dovoljni da se opustim. Osjetila sam da je to početak nečeg lijepog. Bože, hvala Ti na ovom trenutku i daj da ovaj osjećaj potraje, da bude vječan.
Od toga dana, ponedjeljak ima posebno mjesto u mom životu, razlikuje se od svih drugih dana u tjednu, rezerviran je za moju novu prijateljicu. Sretna sam što sam postala dio velike obitelji koja kroz pomaganje donosi radost drugim ljudima, a istovremeno obogaćuje svoj vlastiti život i gradi novi svijet.
Hvala svima koji su me s radošću primili, pratili i još uvijek prate, koji su mi približili ljude koje su životne situacije odvojile od najdražih, dobre ljude od mnogih zaboravljene.
Hvala dragom Bogu koji me u pravom trenutku doveo u Zdenac, među Misionare Milosrđa.
Perica