Postoje djeca kojima je djetinjstvo prerano oduzeto. Umjesto ljubavi i sigurnosti, doživjela su nasilje, zlostavljanje i izdaju upravo od onih koji su ih trebali štititi. No njihova životna priča ne mora završiti u boli. U misiji Zdenca u Ujewi, u Tanzaniji, ta djeca dobivaju novu priliku – priliku za život dostojan čovjeka.
U Kući utočišta trenutačno živi osmero djece, a sedmero njih uključeno je u poseban program psihološke i emocionalne podrške koji vodi naša volonterka Anna Ngwale.
Iza svakog djeteta krije se bolna priča. Među njima su djevojčice u dobi od 13 do 16 godina koje su pretrpjele teško zlostavljanje od članova vlastite obitelji ili osoba kojima su bile povjerene na skrb. Neke su ostale bez roditelja, a neke su bile napuštene i nezaštićene upravo onda kada im je pomoć bila najpotrebnija.
Kada su stigle u Zdenac, bile su zatvorene u sebe, nepovjerljive i prestrašene. Izgubile su povjerenje u odrasle, osobito u muškarce. Nisu znale kome mogu vjerovati ni gdje pripadaju.
Ljubav koja liječi rane
Anna, koristeći znanja stečena tijekom školovanja, s djecom provodi individualne razgovore i savjetovanja, a jednom tjedno okuplja ih na zajedničkim susretima.
„Uspjela sam izgraditi povjerenje između sebe i djece. Sada, kada im je teško, dolaze k meni, plaču, razgovaraju i otvoreno govore o svojim osjećajima. Polako ponovno otkrivaju da su voljena i vrijedna“, piše Anna u svojem izvješću.
Važan dio njihova oporavka čine igra, sport, zajednički obroci i druženje. Kroz male svakodnevne radosti djeca ponovno uče smijati se, graditi prijateljstva i osjećati sigurnost.
Anna ih upoznaje i s Isusom u euharistiji te s Marijom, njihovom nebeskom Majkom. Zajedno mole krunicu i uče da u trenucima tuge i osamljenosti mogu pronaći utjehu u molitvi.
„Želim da znaju da nikada nisu sami. Da postoji Netko tko ih bezuvjetno voli i da njihov život ima neprocjenjivu vrijednost.“
Put oporavka nije jednostavan. Posljedice proživljenih trauma još su prisutne. Neka djeca i dalje se suočavaju s ozbiljnim emocionalnim teškoćama. Potrebni su im vrijeme, strpljenje, stručna pomoć i mnogo ljubavi.
Prvi put vlastiti krevet – suze koje govore više od riječi
Posebno dirljiv trenutak bio je preseljenje djece u novu Kuću utočišta.
Kada su prvi put ušla u svoje sobe i ugledala krevete i madrace, njihovu radost bilo je teško opisati. Neka su djeca plakala od sreće jer u svojim domovima nikada nisu imala ni vlastiti madrac.
Ono što je nama svakodnevica, njima je bilo ostvarenje sna.
Novi krevet za njih nije samo mjesto za spavanje. On je znak da nekome pripadaju, da se netko za njih brine i da više ne moraju živjeti u stalnom strahu.
Većina djece ne želi se vratiti u svoje prijašnje obitelji jer se ondje ne osjećaju sigurno. Danas govore da je Zdenac – Kisima njihova obitelj.
To je možda i najveća potvrda našega poslanja: stvoriti dom u kojem će svako dijete osjetiti da je prihvaćeno, zaštićeno i voljeno.
Briga koja se nastavlja
Uz rad sa zlostavljanom djecom, Anna koordinira i brojne druge aktivnosti misije. Organizira šivanje školskih uniformi, uključuje studente u odgoj i praćenje mlađe djece te priprema nastavak aktivnosti nakon svojega odlaska.
Posebna je briga osigurati hranu i djeci iz siromašnih obitelji koja subotom dolaze na zajedničke aktivnosti. Za mnoge od njih obrok s rižom i mesom rijetkost je koju dožive tek za Božić ili druge velike blagdane. Zbog ograničenih zaliha hrane misija trenutačno nije u mogućnosti osigurati subotnje obroke za svu djecu koja dolaze na program.
Iza svakog takvog obroka stoji dijete koje možda kod kuće nema dovoljno hrane. Zato je svaka pomoć dragocjena.
Budimo dio njihova novog početka
Kuća utočišta nije samo zgrada s krevetima i sobama. Ona je dom u kojem se vraća izgubljeno dostojanstvo, liječe rane i ponovno rađa povjerenje u ljude.
Naša djeca ne mogu promijeniti ono što im se dogodilo. Ali mi možemo pomoći promijeniti ono što ih čeka.
Možemo im darovati sigurnost, obrazovanje, hranu, stručnu podršku i, iznad svega, iskustvo ljubavi koja ne napušta.
Zahvaljujemo Anni Ngwale i svim suradnicima misije Zdenac u Tanzaniji koji svakodnevno svojim rukama i srcem svjedoče da milosrđe nije samo lijepa riječ, nego ljubav pretočena u djela.
Pomozimo da nijedno dijete ne ostane zarobljeno u svojoj boli. Budimo razlog zbog kojega će ponovno vjerovati da je život lijep i da je vrijedno živjeti.
Samo ljubav vrijedi. Samo se ona dijeljenjem umnaža u srcu svakog čovjeka. sv. Mala Terezija