Poderane haljine teško se zasiju bez igle i konca. Siromasi često nemaju ni za iglu. Ni konac.
Lijepe haljine dječje oči gledaju kroz vrata mjesnih krojačica, na lutkama.
Na prašnjavim putovima Ujewe bosonoge djevojčice sanjaju svoje neostvarene snove.
Na povratku iz škole sjednu pod baobab preko puta dada Subile, poznate mjesne krojačice, stave torbu na koljena pa se tako pretvaraju da šivaju. Jedna "kroji", druga crta modele odjeće po pijesku, treća nogama "pokreče šivaću mašinu", četvrta već "odijeva" onu roza haljinu sa šljokicama koju je sašila dada Sibila i divi se sebi u "ogledalu".
Neshvatljiv mi je taj njihov osmijeh dok ih svakodnevno gledam u jednoj te istoj odjeći koja na povratku iz škole preko puta dada Subile postaje haljina za princeze.
Nije ovo obična igra djevojčica, skoro djevojaka. One tako tkaju svoje snove zlatnom niti neisanjani budućnosti koja će za mnoge ostati ipak samo nedosanjani san.
Ne žele puno. Ne žele imati sve što sada nemaju. Žele samo postati krojačice, da mogu ove rupe na odjeći popraviti sebi i djeci koja žive u ovim sigurnim kućama, sklonjena od svojih zlostavljača ili su siročad o kojima nema tko brinuti. Osim Zdenca, njihovih kumova i dobročinitelja.
Kada bi bar jednom one mogle završiti tečaj šivanja kod dada Sibile! Kada bi one mogle imati svoju šivaču mašinu!
Tada bi, prvo svaka sebi sašila haljinu iz svojih snova. Vjerujem da bi tako i bilo gledajući njihove modne dizajne koje crtaju prstima na prašnjavom putu i na papiru svojih bilježnica kada se nađe koje prazno mjesto.
Potom bi šivale svoj ovoj djeci uniforme za školu, haljine i hlače. Duplo bi koncem prešle svaki rub da sve bude dovoljno čvrsto kada se pere sapunom i četkom, na rijeci.
Kada bi one jednom mogle završiti tečaj šivanja i kupiti svoju mašinu, cijeli njihov život dobio bi pravi smisao. Imale bi posao. Imale bi budućnost.
Jer što kada završe ovu školu? Gdje će biti? Nemaju mjesto kamo se mogu vratiti. Premalo je mjesta u ovim sigurnim kućama koje imaju zidove.
A ove ulice vrište. Opasne su za dječake i djevojčice.
Kada bi bar mogle postati krojačice. I spasiti se. Spasiti sebe i mnogo druge.
Tako kažu, dok nam govore da čuda ne postoje i da ih pustimo da barem sanjaju svoje snove dok smo mi tu.
Čuda su ipak moguća! I Gospodin proviđa!
Udruženim sredstvima donatora one će - postati KROJAČICEEEEEEE!
Tečaj kod dada Subile plaćen je. I njihove šivaće mašine stižu. Uskoro.
Naše i vaše djevojčice uskoro neće vise sjediti stisnute do vrata krojačkog salona dada Subile. Njih će dok šivaju svoju dizajniranu odjeću gledati "neki novi klinci" koji će na putu iz škole sjediti pod baobabom sanjajući iste snove.
A one će ih pozvati unutra. Dati im bombon. Onaj, koji već dugo nisu jeli radi siromaštva i bijede. Kao i one, nekad. Moći će, bit će krojačice!
Dragi prijatelji, svi! Nikad se nemojte umoriti činiti dobro za drugoga!
Pogledajte koju smo radost donijeli ovoj djeci! Možda i život spasili .
"Nastavite punim srcem: Bog vas želi za svog apostola" sv. Leopold Mandić
Snježana T.