Dragi moji Zdenčani i svi vi koji ćete doći u Zdenac, s vama želim podijeliti radost hodočašća u Međugorje.
Želja da idemo hodočastiti u Međugorje pojavila se prije godinu dana. Za to vrijeme u nama je sazrijevala nakana za koju ćemo hodočastiti i moliti se. Nakana je izišla iz srca, spontano i bez ikakve dvojbe: hodočastimo za Zdenac, za sve nas u Zdencu i za sve one koji će doći u Zdenac. Želimo postati prepoznatljivi kao Božji ljudi, da naša srca zapali Božanski plamen ljubavi, da svi oni koji nas sretnu vide u nama Krista.
Potrebni smo Duha Svetoga, duha koji obnavlja, koji sve čini novo, želimo da živimo i hodimo u sili i snazi Duha Svetoga.
Željele smo da naše hodočašće bude prožeto i ispunjeno molitvom i razmatranjem, ne samo za vrijeme hodanja, nego i prije odlaska. Duhovna priprema je važna te smo odlučile prije hodočašća više vremena posvetiti molitvi. Za molitvu smo odabrale devetnicu Duhu Svetom. Dva dana prije našeg odlaska služila se sveta Misa za sve Zdenčane. Prikazali smo naše hodočašće Isusu, da ga On posveti i blagoslovi, da naše molitve pročisti i prikaže svom i našem nebeskom Ocu.
Želja nam je bila da hodočasti što više Zdenčana ali zbog raznih okolnosti na hodočašće smo krenuli Ljilja i ja. S nama su bile i dvije divne osobe, Jakov i Marijana. Na put dug 80 km krenuli smo u subotu ujutro u 7.30 iz lijepog i suncem obasjanog Zagvozda. Put nas je vodio preko Krstatica gdje smo svratili do naše drage tete Mare, štićenice Zdenca. Dočekala nas je s puno ljubavi, malo zabrinuta i s najljepšim kolačem, koji je pripremila za nas. Teta Mare je bila pomalo uzbuđena u iščekivanju sutrašnjeg dana kada će nam se pridružiti u Međugorju. U Međugorje će je dovesti naš dobri i plemeniti Mladen sa svojom obitelji. Pojeli smo kolač, popili čaj i krenuli dalje.
Put nas je vodio preko Slivna gdje nas je zateklo podne, baš kod crkve. Poslije malog predaha krenuli smo put Mijaca, gdje smo stigli u sam sumrak. Malo smo predahnuli i krenuli prema Vitini i Ljubuškome. U Međugorje smo stigli u nedjelju u ranim jutarnjim satima. Kada smo ugledali crkvu moja radost je bila velika, ne zbog toga što je došao kraj hodanju, već zbog one misli koju sam u tom trenutku duboko u sebi izgovorila: «Evo me draga Majčice, tu sam, željela sam ti baš na ovaj način doći i tako sam sretna što sam tu. Hvala ti što si nas pratila na putu, što si bila s nama, što si molila za nas i krijepila nas, sad idem spavati jer sam umorna ali sam sretna jer sam u tvojoj blizini».
Spavali smo u blizini crkve u vrećama za spavanje. Buđenje je trajalo malo duže i bilo je prekrasno. Najprije sam čula zvona, zatim prvo čitanje, onda sam ponovno utonula u san i probudila se slušajući ponovno Riječ Božju. Probudila sam se odmorna i sretna, zadovoljna, teško je to opisati i izraziti riječima. Sad kad o tome razmišljam taj osjećaj je blizak ali ne tako jak i živ, kao onaj kada sam se kao dijete osjećala dobro, sigurno, sretno i zadovoljno u majčinom zagrljaju.
Sad znam da me Majka drži u svom naručju, na svom srcu, brine se za mene, voli me, ja sam njeno dijete. Ova istina je oživjela u meni, zbog toga je moje srce ispunjeno neizrecivom radošću i mirom.
Radujem se plodovima hodočašća i zahvaljujem dragom Bogu na svemu, na lijepom vremenu, sunčanom danu, ugodnoj noći, mjesecu koji nam je obasjavao put, na Njegovom miru koji je bio s nama. Zahvaljujem i na ljudima koje smo susretali i koji su nas nudili hranom i pićem te zazivali na nas Božji blagoslov. Hvala ti na Ljilji koja je nosila Bibliju jer smo u trenucima odmora čitali i nadahnjivali se Božjom Riječju te na molitvi koja nas je najviše krijepila i od nas umor otklanjala.
Hvala i na vama dragi Zdenčani, na vašoj molitvi i zajedništvu u Kristu. I na kraju vas pozivamo da iduće godine, već s proljeća hodočastimo u Međugorje u što većem broju za nas, za naš Zdenac, koji je Njegov dar nama. Odazovimo se Bogu i zahvalimo mu se što nas je pozvao u Zdenac.
Blaženka