Početkom jeseni čitateljima Slobodne Dalmacije i Misije donijeli smo priču o časnoj sestri Ljilji Lončar, dugogodišnjoj ravnateljici splitskog Centra za rehabilitaciju “Samaritanac" i Samostana službenica milosrđa. Ova hrvatska Majka Terezija je ujedno i prekaljena misionarka i osnivačica misijske humanitarne Udruge “Zdenac”, a u razgovoru za naš list je najavila kako će narednu godinu provesti na Kubi, jednoj od najsiromašnijih zemalja u kojoj su misionari rijetko viđeni, a itekako potrebni.
Stoga je časna Ljilja sa sobom povela još tri visokoobrazovane poslovne žene i volonterke Zdenca: Osječanku Sonju Vuković, Zagrepčanku Mirjanu Iličić, te Kaštelanku Anđelu Mirčić. One su na Kubu otputovale početkom studenog, a vraćaju se u veljači iduće godine.
Zdenac je humanitarna udruga, osnovana u Splitu, čiji je cilj promocija ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Radi s djecom kroz program “ Odgoj u solidarnosti i za solidarnost”. Brine za potrebe starih i napuštenih osoba. Djeluje u Hrvatskoj, BiH, Tanzaniji, Venezueli, Equadoru i Kubi. Odlazi i djeluje tamo gdje nitko neće. Sastavljena je od tri kruga ljudi: članovi, volonteri i vanjski suradnici. Prakticira zajedništvo u solidarnosti medu različitim nacijama, vjerama, kulturama, jezicima i generacijama.
Prostorije udruge su u Ulici Ante Petravića 1, u Splitu, a ako im se želite priključiti ili kontaktirati, potražite ih na telefonima 021 377 572, 095 871 6069, odnosno na e-mail adresi udruga.zdenac@gmail.com.
Sonja je predsjednica Udruge za kreativni razvoj Slap iz Osijeka i već 15 godina se bavi razvojem eko-socijalne ekonomije i stvaranjem održivih modela društvenog poduzetništva. Prvi put je na Kubu stigla u veljači ove godine, kada je zajedno sa sestrom Ljiljom Lončar radila na organizacijskom ustroju misije Zdenca na tri lokacije pokrajine Cienfuegos: Ciego Montero, Elpidio Gomez i Palmira.
Diplomirana je ekonomistica s višegodišnjim iskustvom u pripremi i provedbi razvojnih projekata, trenerica je i konzultantica za društveni i organizacijski razvoj te modeliranje društvenog poduzetništva. Svoje životno i radno iskustvo stavila je u funkciju razvoja misije Zdenca na Kubi te trenutno istražuje modele uspostave socijalnog poduzeća na Kubi. Želi stvoriti autentičan održiv model poduzeća koje će omogućiti stvaranje kvalitetnih radnih mjesta marginaliziranih skupina te usmjeravanje dijela dobiti na održivost misije, odnosno programa Odgoj za solidarnost.
Mirjana Iličić je četrdesettrogodišnja diplomirana pravnica. Više je godina radila u odvjetništvu, a zadnjih nekoliko je zaposlena u Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak. Kao volonterka Zdenca već je nekoliko puta posjetila Tanzaniju, gdje Zdenac djeluje preko pet godina, odvojivši svoj godišnji odmor za boravak u misijama. Na Kubi je prvi put sa željom da kubanskim volonterima posvjedoči o onome što i kako Zdenac radi u Tanzaniji, kao i u Hrvatskoj te da pruži svu potrebnu pomoć u razvoju Zdenca na Kubi.
Anđela Mirčić (29) je diplomirana teologinja i sveučilišna specijalista za vanjsku politiku i diplomaciju iz Kaštel Starog. Zamjenica je direktora u firmi Bullock d.o.o koja se bavi property managementom. Govori ruski, engleski i španjolski jezik, a prije misije na Kubu radila je u Londonu na predizbornoj kampanji Konzervativne stranke za aktualnog britanskog premijera Davida Camerona, u sektoru za prikupljanje sredstava za kampanju (fundraising). Stečenim iskustvom želi pridonijeti Udruzi Zdenac upravo na području prikupljanja sredstava za Misije.
Nakon povratka iz Londona, bez obzira na poziv za ostanak odlučila se vratiti, sve ostaviti i odazvati dugogodišnjoj želji da radi ono u čemu najviše uživa, a to je humanitarni rad. Zbog iskustva u poslovnim putovanjima po cijelom svijetu nije joj bila poteskoća otići u daleku i nepoznatu zemlju. Uostalom, nakupila je već humanitarnog staža volontirajući za UNDP, Crveni križ, te Udrugu “Trokut mladih Kaštela”. Ovo joj je prva Misija, a ekskluzivno za Misiju Slobodne Dalmacije redovito će nas (koliko joj to budu loše internetske veze dopuštale) izvještavati o misionarskom radu četiriju Hrvatica na Kubi.
Druga strana stvarnosti
- Ovo je naša priča o humanitarnoj misiji na Kubi, svima znanoj kao pojam za čistu egzotiku, latino muziku i ples, nasmijana lica, bijele pješčane plaže Karipskog mora, kokosovih palmi, starih vozila i revolucionara. To je Kuba kakvu svijet poznaje i kakva je svijetu predstavljena, no ono što mi predstavljamo nije reklama za odmor nego jedna druga stvarnost na istom tom otoku, stvarnost koju dijeli i živi većina stanovnistva od ukupnih 11 milijuna stanovnika.
Svaka naša misija, bila ona u Tanzaniji, Equadoru, Venezueli (zemljama gdje djelujemo), te ovoga puta i na Kubi, uvijek je prije svega misija u nepoznato, daleko i povrh svega različito. Počevši od kulture, tradicije, običaja pa do obične svakodnevnice. I što se brže svatko od nas misionara prilagodi tim razlikama, brže će moći početi raditi na onome zbog čega smo tu.
Stvari koje se nikada i nikako pri odlasku na misiju ne smiju zaboraviti, bez kojih se jednostavno ne bi moglo izdržati, bez kojih bih se već nakon dana ili dva pobjeglo glavom bez obzira natrag u svoju domovinu, na sigurno, na poznato su strpljenje, skromnost, snaga i moć prilagodbe i - ono najvažnije i razlog zbog kojeg smo tu - a to je vjera da nas je Bog poslao da Mu služimo u teškim i paradoksalnim situacijama, gdje u vapaju gladnog i žednog djeteta, odbačenog i zapuštenog starca, napaćene i opustošene obitelji vidimo odraz Kristova lica.
To je početak i kraj svake nase misije, poticaj i nadahnuće za svaku sljedeću, zbog kojih i dalje odlučno idemo na mjesta i k ljudima kojima nitko ne želi poći, koji žive doista na rubu egzistencije, čija se stvarnost i postojanje negiraju te od kojih se glava okreće i oči zatvaraju kao da nisu dio društva ili, bolje rečeno, kao da nisu ljudi.
Bol u ukočenim leđima i natečenim nogama bivaju brzo zaboravljeni već nakon prvih prizora pri izlasku iz aviona, jer upravo taj izlazak nalik je izlasku iz vremeplova u neko prošlo vrijeme i od tog dojma ne odstupa apsolutno ništa što se na Kubi može vidjeti... (nastavak slijedi)
Pišu Diana Barbarić i Anđela Mirčić
Preuzeto iz Slobodne Dalmacije